Ljudi imaju sposobnost da se pretvaraju i prikazuju onakvim kakvi nisu. Posebno to rade kada od neke osobe mogu da imaju koristi a mi vam u sljedećoj priči donosimo primjer za to.
Mnogi vjeruju da je moja supruga Klara bila utjelovljenje dobrote. Ljudi su je opisivali kao blagu, strpljivu i potpuno mirnu. U školi naše djece, stalno bi nudila pomoć. U crkvi se bezrezervno posvetila. Susjedi su predviđali da bi svijet bio korisnije mjesto kad bi bilo više žena poput nje. A ja? I ja sam to mislio. Vjerovao sam joj. U naš brak. U tu sliku idealne obitelji koju smo pokušavali stvoriti. Imali smo miran dom, mali stražnji vrt i dvoje djece – 6-godišnju Luciju i 2-godišnjeg Matea.
Naš dom je uvijek bio ispunjen mirisom svježe pečenog kruha i dječjim smijehom. Barem sam to pretpostavljao. Sve do jedne večeri, kada se slika srušila kao kula od karata. Bio je to tipičan dan na poslu, ali iscrpljujući. Ljut zbog stalnih sastanaka, odlučio sam se vratiti kući ranije, bez najave. Namjeravao sam proslaviti Klaru i djecu obrokom. Parkirao sam auto, natovaren hrpom kolačića koje je Lucía voljela. Kuća je bila iznimno tiha. Nije bilo glazbenih instrumenata, niti smijeha. Samo budite mirni. Hodao sam hodnikom kad sam čuo tihi uzdah. Bio je to dječji glas, nježan, ali prepoznatljiv.
Mama, molim te… daj nam hrane. Smrznuo sam se. Pretpostavio sam da vježbaju, ali ton u njezinu glasu bio je pun povrijeđenosti. Približio sam se ulazu usporenim pokretom. Slabo svjetlo prolazilo je kroz mali otvor. Virio sam kroz otvorena vrata i promatrao unutrašnjost. Na hladnom podu, Lucía je uzela asiento, sklupčala se uz svog malog brata. Kosa joj je bila raščupana, haljina neuredna, a oči su joj izbočene od plača. Mateo ju je stavio na leđa, mirno, ali bez moći. Iznad njih je stajala Clara.
- Moja Clara. U ruci je držala drvenu žlicu iste veličine kao i njezina druga žlica za miješanje juhe. Međutim, ovaj put ga je nosila kao oružje. „Clara…“ uzviknula sam drhtavim glasom. Napala je. Na njezinom licu nije bilo sjećanja na ženu koju sam poznavala. Pogled joj je bio prazan, hladan i činilo se da me ne prepoznaje. „Zašto si ovdje?“ upitala je glasom koji nije bio njezin. Stigla sam rano… Namjeravala sam te iznenaditi. Lucía me pogledala i tiho rekla: „Tata… gladni smo.“ Te su mi riječi probole dušu. U sobi se osjećao mučan miris vlage i umora. Na stolici je bio tanjur za kruh, a kad sam zavirila u hladnjak – bilo je gotovo hali. Clara se počela tresti, a zatim je uzviknula: „Nemoj me tako promatrati! Vjeruješ li da sam to namjeravala učiniti? Vjeruješ li da sam tražila ovakvu vrstu postojanja?
Njen je glas preplavio bijes i očajanje. Mateo je počeo plakati, a Lucía ga je zagrlila. U tom sam trenutku prepoznao da žena preda mnom nije zla. Bila je povrijeđena. Ne fizičkim kontaktom, već iznutra. Sva savršena priroda svijeta bila je samo fasada. Kasnije, kako su se emocije večeri smirile, pokušao sam složiti dijelove slagalice. Klara nije spavala niti jela, već je bila zaokupljena razmišljanjem. Bila je obeshrabrena. Dok sam ja imao posao koji je zahtijevao 12 sati, mislio sam da osiguravam sve što nam je potrebno, ona je uporno utonula u tamu depresije.
Supruge su je promatrale s osmijehom i urednošću, ali iza zatvorenih vrata vodila je bitku s vlastitim umom. Nisam to shvaćao. Nisam htio da to vidim. Sljedećeg dana nazvala sam majku. Kad je stigla, donijela je hranu i topli kaput. Svi smo, uključujući i socijalne radnike, sudjelovali u raspravi. Kasnije je stigla policija. Klara je procijenjena zbog psihijatrijske dijagnoze. Liječnici su raspravljali o teškoj depresiji i postporođajnoj psihozi – pojmovima koji su mi se u to vrijeme činili nepoznatima. Nisam znala kako odgovoriti. Dio mene ju je htio prezirati.
Drugi dio je jednostavno htio plakati. Kad sam je posjetila nekoliko dana kasnije, čula sam je kako tiho govori: “Nisam im htjela nauditi. Jednostavno sam htjela da buka prestane. Da sve prestane.” Nije to bilo zataškavanje. Bila je to ispovijest žene koja je izgubila kontrolu nad vlastitim mislima. Lucía je dugo šutjela nakon događaja. Prošli su mjeseci prije nego što je mogla razgovarati o dotičnoj noći. Povremeno, kad je pripremam za spavanje, pita me: “Tata, je li mama još ozlijeđena?” Svaki put joj kažem da je bolesna, da mama nije dobro, ali da se liječnici brinu o njoj.
Međutim, povremeno, u tišini, mogu je čuti kako razgovara sa svojim bratom ili sestrom: Ako nam ikada više zatreba hrana, naći ću ti međuobrok. To mi je štetnije od bilo čega drugog. Jer to nije samo uspomena, već i ožiljak. Mnogi ljudi vjeruju: „Ne bih očekivala da će Clara biti takva!“ Vjerujem im. Jer Clara nije bila demon. Bila je žena koja je pokušavala ispuniti zahtjeve savršene majke, supruge i žene, dok se iznutra raspadala. Društvo ne prihvaća neuspjeh. Ljudi očekuju osmijeh kada je bolan, ali ga očekuju i kada je zabavan. Zato je Clara šutjela. Dok se nije slomila. Prošla je gotovo godina dana. Clara sada živi sa sestrom. Redovito ide na terapiju, a povremeno je i promatramo. Nekih dana će plakati čim vidi svoju djecu.
Nekih dana ih jednostavno sluša bez sudjelovanja u njihovom razgovoru, kao da pokušava zapamtiti njihove osmijehe. Ipak, ne mogu reći da sam joj oprostila. Međutim, razumijem da se mržnja ne može izliječiti – ni ja, ni ona, ni naša djeca. Lucía i Mateo sada razvijaju miran odnos. Nastavljaju tamo gdje su stali. Svake večeri, kada ih pokrijem, ponavljam iste riječi iznova i iznova: Uvijek ćeš biti voljena. Uvijek ćeš imati sigurnost. Nikada više nećeš morati jesti. Sada, kada prolazim pored parka kojim je Klara nekoć prošla sa svojom djecom, ljudi mi i dalje plješću. Neki sa suosjećanjem, dok drugi sa zanimanjem. Smiješim im se jer znam da nitko nije svjestan cijele priče.
Nijedan brak nije potpuno savršen. Ne postoji idealna obitelj. Međutim, postoji određeno slaganje. Da sam ranije pitala: “Kako se stvarno osjećaš?” – bilo bi drugačije. Pripovijedam ovu priču ne kao oblik osvete, već kao način da želim vidjeti kako drugi prepoznaju znakove prije nego što bude prekasno. Zbog svakog osmijeha može doći do bitke. Svaku tišinu prati plač. Svaki put kada se spomene “lijepa” žena, može postojati osoba koja postupno postaje nevidljiva. Te večeri, kada sam se ranije vratila, nisam shvatila koliko sam savršena. Međutim, dobila sam značajniju priliku: drugu šansu.
Prilika da naučimo da ljubav nije samo davanje, već i primanje. Da shvatimo da anđeli ponekad posrću. I da je spasenje trenutno kada odlučimo pogledati oko sebe. Mama, molim te… daj nam hrane. Te su riječi imale drugačiji učinak na moj život. Probudile su me iz laži i naučile me da istinska briga počinje kada napustimo vjeru u savršenstvo i umjesto toga prihvatimo istinu.
