Život piše prave romane i to one koje ne bi mogli smisliti ni najveći holivudski režieri. Danas vam donosimo jednu priču iz našeg regiona o čovjeku kojeg su u jednoj porodici prihvatili raširenih ruku.
Pričamo vam priču o Osmanu iz Zvornika, kojemu je otac ubijen u dobi od 8 godina, a s 12 godina stao je na vlastite noge kako bi prehranio majku i sestru. Ovo je sažeta, ali značajna ispovijest o procesu odrastanja koji mu je oduzeo djetinjstvo, ali je pružio neprocjenjive lekcije o životu, radu i čovječanstvu.
Rođen u skromnoj, ali bliskoj obitelji u Zvorniku, Osman je imao ukupno sedmero djece. Dom, ispunjen smijehom, ali i tjeskobom, iznenada je utihnuo nakon što mu je otac umro. Njegova smrt pogodila je sve, ali Osmana i njegovu desetogodišnju sestru najviše su pogodili, jer su bili jedini koji su ostali u kući s majkom.
Ostatak obitelji već je prošao svojim putem – oženio se, oženio i tražio drugačiji život. Od tada je obitelj i dalje na rubu egzistencije. I Osman, unatoč mladosti, nije mogao gledati kako mu se majka sama bori. S 12 godina odlučio se za karijeru koju bi malo tko u toj dobi razmatrao. Zaposlio se kao radnik za obitelj na Romaniji. Osetska obitelj Novosel, točnije Milan i njegova supruga Vela, prepoznali su ga kao svog sina. Njihova humanost postala je predmet Osmanove najveće sreće.
- Svaki dan na njihovom imanju bio je posvećen radu, ali je uključivao i ljubav koja nije imala vjerska ograničenja u svojoj predanosti. Živio sam u većem skladu s njima nego kod kuće, kasnije će to komentirati. U jednom od svojih intervjua, za YouTube kanal koji se fokusira na obične ljude na Balkanu, Osman je opisao kako se osjećao kao dio obitelji, jer ga nisu razlikovali od sina, ni u pogledu hrane ni ljubavi. Njegova priča brzo je postala viralna: ljudi su prepoznali vrijednost stvarne borbe s moći u njegovoj poniznosti i prijateljstvu.
U početku njegova majka nije mogla vjerovati da je njegov najmlađi sin napustio dom. Posjećivala ga je više puta i molila ga da se vrati. Međutim, Osman je shvatio da ako odluči otputovati tamo, imat će priliku preživjeti i zaraditi dovoljno novca da pomogne majci i sestri da ostvare svoje ciljeve. To dijete, rođeno u anonimnosti, pokazalo je da vrijednost osobe ne ovisi o njezinim godinama, već o njezinoj namjeri i volji.
Kasnije je upravo njegova pomoć omogućila njegovoj majci da kupi osnovne potrepštine i preživi zimu. Kroz godine u kući Novoselovih, Osman je stekao znanje o radu, ljudima i časti. Svaki put kad bi zaradio novac, donio bi ga kući, a Milan bi često majci unaprijed davao nekoliko dolara za život do proljeća. Njegovu priču dodatno potvrđuje i autorica Lana Vidović, koja je dokumentirala Osmana za web stranicu Stil Kurir, naglašavajući da između priča, priče poput ove pokazuju da čovječanstvo ne ovisi o religiji, već o srcu.
Osman se vratio u Zvornik u dobi od šesnaest godina. Već je bio mladić, oblikovan iskustvom i teretom koji je nosio kao tinejdžer. Zatim se uputio u Beograd, pronašao posao i sa 17 godina odlučio se oženiti djevojkom koju je poznavao iz škole. Drago mi je što sam prošao kroz sve ovo, kaže. To je ojačalo moju moć. Danas mojoj djeci neće trebati ništa. Danas je njegov pogled na život jednostavan: trud, odgovornost i uvažavanje drugih jedini su put do napretka.
Međutim, u njegovim riječima postoji i čežnja, posebno kada opisuje Milana i Velu. „Imam duboku želju posjetiti Milanovog sina, vidjeti je li još uvijek ovdje. To je uvijek prisutno u mom umu“, kaže Osman, pokazujući da je ljubav koja ne jenjava, unatoč vremenu ili udaljenosti, i dalje prisutna. Njegov život nije bio ugodan. Bio je činjeničan. To ga je učinilo čovjekom koji je razumio vrijednost polja košnje, zalaska sunca nad poljem i udobnosti doma koji je bio namijenjen tebi kao da si u njemu rođen. Oduševljen sam“, kaže.
I u tim riječima smještena je razonoda prošlosti i iščekivanje budućnosti. Ovo je priča Osmana iz Zvornika, dječaka bez oca i bez neprijateljstva. Dokaz da nas nešto boli, ponekad nam najviše koristi. Budući da su pojedinci poput njega jednostavni, ali moćni, oni pokazuju da heroji možda nemaju let. Ponekad imaju samo poderane rukave, ali toplo srce koje inspirira cijele živote.
