Malo ko razmišlja o tome da je naša sudbina u velikoj meri oblikovana ne spoljnim okolnostima, već našim karakterom i načinom na koji se nosimo sa životnim izazovima.
Naše reakcije u teškim trenucima često više govore o budućnosti koja nas čeka nego bilo kakva predviđanja. Jedna jedina navika, sposobnost da ostanemo pribrani i pronađemo unutrašnji mir, može da nas sačuva od brojnih problema.
- Ljudi koji ne znaju kako da se opuste i puste teret koji ih pritiska, obično sebi stvaraju teži put. Pod stresom se najbolje otkriva prava priroda osobe – dok se neko sabere, pronađe rješenje i nastavi dalje, drugi se predaje, krivi sve oko sebe i tone u ogorčenost. Upravo tada dolazi do izražaja razlika u karakteru, jer sudbina, u određenom smislu, nije ništa drugo do odraz naših unutrašnjih navika.
Posebno ranjivi su oni koji se predugo zadržavaju na brigama. Dok smo djeca, roditelji preuzimaju na sebe dio naših tereta – i emocionalno i materijalno. Međutim, u odraslom dobu ostajemo sami sa problemima. Ako ne razvijemo unutrašnju snagu i vještinu da ih nosimo, život postaje borba koja iscrpljuje. Oni koji sve shvataju previše lično gube ravnotežu, jer dozvoljavaju da svaka uvreda, svaki neuspjeh ili svaki tuđi postupak naruši njihov mir. Još teže je onima koji u teškim trenucima prestanu da vide bilo šta dobro oko sebe. Čak i kada im pomoć stigne, zaokupljeni sopstvenim mukama često je ne primjećuju ili je ne umiju cijeniti.
Jedan od najvećih tereta jeste krivica. Mnogi ljudi nose na leđima greške iz prošlosti i ne znaju kako da ih ostave iza sebe. Malo ko shvata koliko je iscrpljujuće godinama nositi osjećaj krivnje. To polako ali sigurno troši energiju, sprečava osobu da se posveti novim iskustvima i umjesto budućnosti, stalno je vraća unazad. U takvoj situaciji, oproštaj nije poklon onome kome se oprašta, već čin samopomoći. To je briga o vlastitom zdravlju i miru. Negativne emocije su poput rđe – tiho nagrizaju iznutra i prije ili kasnije narušavaju i tijelo i duh.
Šta nam je činiti ako želimo lakšu sudbinu? Potrebno je razvijati fleksibilnost misli. To ne znači naivni optimizam i ignorisanje problema, već sposobnost da se prilagodimo okolnostima i da u svakoj situaciji pronađemo nešto od čega možemo učiti. Umjesto da se opiremo stvarima koje ne možemo promijeniti, važno je da uložimo energiju u ono što zavisi od nas – u vlastite reakcije, stavove i odluke.
- Još u prošlim vijekovima, mudraci su upozoravali da se sudbina oblikuje u nama samima. Persijski pjesnik Omar Hajam govorio je kroz stihove o opasnostima koje vrebaju onoga ko se preda ogorčenosti i gnjevu. Njegove riječi podsjećaju da je i ono što izgleda kao dar često zamka – jer iza prividne slatkoće može da stoji otrov. Poruka je jasna: onaj ko gaji negativne misli, privlači na sebe još više nesreća.
Da bismo promijenili život na bolje, moramo naučiti da pustimo ono što nas vuče nazad. Treba odbaciti naviku da stalno prebiramo po brigama, da gomilamo krivicu ili da krivimo druge. Snaga čovjeka mjeri se po sposobnosti da pronađe svjetlo i onda kada ga okružuje tama.
Sudbina, dakle, nije nepromjenjiva. Ona je često samo odraz naših unutrašnjih odluka i navika. Ako naučimo da čuvamo unutrašnji mir, da oprostimo sebi i drugima, i da tražimo dobro čak i u nevoljama, tada naš put postaje lakši. Umjesto da život liči na niz neuspeha, on se pretvara u putovanje na kojem svaka prepreka postaje lekcija.
Na kraju, svaki čovjek ima izbor: da dopusti da ga negativne emocije vode u ogorčenost i težak život, ili da razvija sposobnost prilagođavanja, zahvalnosti i unutrašnje snage. Upravo u tom izboru leži prava moć – moć da oblikujemo svoju sudbinu.
