Danas se prisjećamo priče o jednom starijem bračnom paru iz Hrvatske koji su bili toliko razočarani svojim sinom i snahom i njihovim ponašanjem da su odlučili javno da ih se odreknu.
U životima mnogih roditelja postoji tiho očekivanje – da će se njihova djeca, kada sazriju, sjetiti, pozvati, doći k njima i zagrliti ih. Taj optimizam temelji se na uvjerenju da će im se ljubav uložena u djecu vratiti u starosti. No, taj se tihi dogovor ponekad prekrši, a roditeljima ostaje bolna šutnja koja na njih ima veći utjecaj nego bilo što drugo. Tu su sudbinu doživjeli i Franjo i Krunoslava Šimpović iz Hrvatske. Nakon godina sporenja i pogrešnih tumačenja, konačno su se odlučili na ponašanje koje će šokirati cjelokupnu javnost – javno su preko novinskih stranica demantirali postojanje vlastitog sina.
- Rečenica koju su objavili bila je koncizna, ali ponižavajuća: “On i njegova supruga više nemaju vezu za nas.” Kasnije je Krunoslava objasnila da problemi nisu nastali odjednom. Čak i dok je njegov sin bio na koledžu, često ih nije poštovao i fokusirao se samo na svoje učenje. Kada se ženio, očekivao je da će novi brak donijeti sklad i toplinu. U početku je snahin utjecaj bio značajan, no kako je vrijeme prolazilo, sin se počeo udaljavati od nje, odnos je postajao sve hladniji. Prve tri godine bile su ugodne, ali onda su se stvari promijenile. S njim je bilo sve teže izlaziti na kraj, rekla je Krunoslava.
Roditelji su nastojali održavati komunikaciju, no svaka je razmjena bila obilježena svađama i nepoštovanjem. Čak i kad su došli u posjet, osjećali su se necijenjenima. Najveća ozljeda dogodila se kada su primijetili da su njihovi unuci, koji su prije bili zabavni i razigrani, počeli izbjegavati kontakt. Franjo i Krunoslava pretpostavili su da ih sin i snaha pominju daleko od kuće, kao i od djece, kako bi spriječili njihovu distancu. Na kraju su čak i pozivi postali oblik boli. Krunoslava je priznala da bi plakala danima nakon što joj sin progovori koju riječ. Kada su uvidjeli da više nemaju priliku slušati glasove djece, odlučili su se na značajan korak. Godinama su negodovali svijetu, a sada su napisali crno na bijelo – da više neće imati sina i da im je to kap koja je prelila čašu.
Odgovor njihova djeteta bio je sažet i hladan. Cijelu situaciju opisao je kao “malo humora”, ustvrdio je da o tome nema potrebe dalje razgovarati. Ova izjava izazvala je buru roditelja, ali i novu raspravu u široj javnosti. Je li verzija događaja u pripovijesti potpuno točna? Postoji li druga strana moede? Neki su pojedinci zagovarali roditelje, dok su drugi sugerirali da su možda prekoračili granicu. Psiholozi nam u ovakvim slučajevima savjetuju da su razmirice između roditelja i odrasle djece rijetke. Nagomilavaju se tijekom vremena – od manjih pogrešaka u komunikaciji i tihih pritužbi do velikih kvarova. Ako se brzo ne riješe, ti se problemi pretvaraju u neprobojan zid.
Na Balkanu se često raspravlja o djeci koja odlaze u strane zemlje, a njihovi roditelji ostaju sami. No, rjeđe se spominju oni koji žive u istom gradu i nemaju interakciju. U kulturi koja obitelj smatra najvažnijom jedinicom društva, ta odvajanja imaju dodatne štete. Zbog toga mnogi pojedinci odlučuju šutjeti i iskusiti bol u tišini. No, Franjo i Krunoslava odlučili su vokalizirati nedostatak tišine, i to na što čujniji način, preko novinskih stranica. Njihov narativ postao je metafora za pitanje: gdje prestaje roditeljska ljubav, a gdje počinje linija samopoštovanja?
Jedni su ih smatrali smjelima, a drugi barbarima, no jedno je bilo očito – bila je to tragedija koja je zahvatila sve. Bez obzira tko je prvenstveno odgovoran, ova izjava pokazuje koliko su obiteljski odnosi ranjivi. Kad povjerenja, ljubavi i poštovanja više nema, ostaju samo zidovi i tišina. Ta je šutnja najdublja kod starijih osoba. Franjo i Krunoslava odlučili su je razdvojiti, unatoč riziku da budu javno priznati, ako ne po osobi koju su najviše voljeli.
