Hrvatska spisateljica Vedrana Rudan je poznata po svom britkom jeziku a trenutno vodi bitku sa opakom bolešću. Ona živi u Rijeci gdje je kupila jednu staru kuću koju je obnovila.
Ruševine koje kriju stoljeća prošlosti često izazivaju strah, ali i poštovanje kod onih koji ih poznaju. U njima se osjeća težina vremena, prašina povijesti i hladnoća koja podsjeća na davno pokojnika. Upravo tom prizoru iz prve ruke svjedočila je Vedrana Rudan kada je zakoračila pred gotovo 400 godina staru građevinu. Kuća je bila napuštena, obrasla bršljanom, imala je prazne prozore i zidove koje je nosila desetljećima nakupljena težina. U početku to nije bila rezidencija, već prikaz dekadencije. No, Vedrana je odlučila revitalizirati tu olupinu, iako je u početku bila zgrožena njezinim izgledom i mirisom vlage koji ju je okruživao dok je ulazila.
- Izbor da se krene u proces obnove nije bio jednostavan. Mnogi su joj preporučivali da razori temelje i stvori novi, moderan i koristan projekt. Međutim, Vedrana je vjerovala da kuća posjeduje duha. U njegovim kamenim zidovima dugo je bilježena svakodnevica onih koji su ih gradili, ali i naraštaja koji su u njima odrasli. Nit prošlosti, iako oštećena, za nju je bila vrijedna. Zbog toga je odlučila uložiti sve svoje strpljenje, volju i financije kako bi staru kuću preuredila u toplu, modernu rezidenciju, zadržavši duh tradicije. Ljudi koje je zapošljavala dugo će je pamtiti.
Ona nije bila investitor koji je delegirao zadatke drugima, već je umjesto toga bila žena koja je preuzela kontrolu nad svakim aspektom, propitivala proces i zahtijevala da se sve provede ispravnim metodama. Njezina fiksacija na savršenstvo bila je i borba i katalizator. S njom nema žurbe ni prečaca, govorili su kasnije, prisjećajući se kako je glatko spajala staro i novo. Često bi im davala ideje, skice ili prijedloge, a oni bi raspravljali što bi bilo prikladno za stoljetne zidine. Jedna od najvećih poteškoća bila je vlaga. Zidovi su morali pronaći način da sačuvaju svoju izvornost, a da ih ujedno učine useljivima.
Majstori su se služili jedinstvenim metodama restauracije, a Vedrana se zalagala da se kamen ne skriva suvremenim materijalima, nego da ostane izložen. Ovo je metoda kojom je postignuta kombinacija rustikalnog i suvremenog, sada su grubi kameni zidovi upareni s toplinom drvenih potporanja i modernim elementima. Danas unutrašnjost kuće potiče toplinu. Centralni dio prostranog dnevnog boravka je kamin oko kojeg se okupljaju članovi obitelji i gosti. Veliki prozori propuštali su obilje svjetla, ali su ipak zadržali oznake antičkih okvira, što je davalo dojam prostora koji spaja prošlost i sadašnjost. Kuhinja, koju je Vedrana posebno željela urediti, spaja modernu tehnologiju i prirodne sastojke.
Tu se osjeća miris domaće hrane, poput starih kuhinja koje su se vrtjele oko ognjišta. Vedrana je u početku imala strah od same kuće kao i potencijalnog uspjeha ili neuspjeha svog pokušaja. Danas, pak, kad prođe kroz drvena vrata i zakorači na kameni pod, osjeća sklad i zadovoljstvo. Kuća koja joj je prije služila kao nezadovoljstvo i odbojnost sada je utočište. To nije samo zgrada od cigle, već je i simbol predanosti, truda i ljubavi prema prošlosti. Zanimljivo je da je cijene i mještani.
Mnogi su vjerovali da je projekt uzaludan, da ništa neće biti trajno. No, kada promatraju sadašnju olupinu, pretvaraju se u dom koji je i privlačan i moderan, priznaju Vedrani da je napravila čudo. “Očuvala je dio naše povijesti”, objašnjavaju, jer se gube povijesno značajne građevine. Ovo nije samo priča o popravcima zgrade. To je priča o hrabrosti da se suočimo s opasnostima, prepoznamo vrijednost drugih dok oni ne vide ništa osim dekadencije i ustrajemo usprkos nevoljama.
Kuća Vedrane Rudan danas je snažna demonstracija koncepta da ruševine ne moraju biti konačno odredište, već mogu biti početak lijepog, trajnog pothvata. U njenom domu ispunjenom toplinom osjeća se duh prošlih stoljeća, ali i radost stvaranja prostora za pamćenje od planine kamena.
