Jedan jako neobičan događaj se dsio u Turskoj kada je usljed velike suše došlo do presušivanja jednog umjetnog jezera. Naime na površini se pojavilo staro groblje koje je dugo bilo pod vodom.
U maloj zajednici u južnom dijelu Turske dogodilo se nešto značajno što je šokiralo i ganulo mještane. Nakon posebno sušne godine, razina vode u rezervoaru Seyhan se smanjila na samo 16% svog kapaciteta, a ovo je također prvi put u više od 70 godina da je staro groblje sela Topalak izašlo na vidjelo. Groblje je potopljeno 1950-ih, kada je izgrađena velika brana na rijeci Seyhan. Svrha zgrade bila je unaprijediti regiju: osigurati navodnjavanje za poljoprivredu i proizvodnju električne energije. Međutim, cijena ovakvog razvoja bila je značajna – poplavljene su čitave zajednice, plodna polja i sveta mjesta, uključujući i groblje gdje su generacije stanovnika Topalaka pokapale svoje najmilije.
- Stoljećima su ta sjećanja bila skrivena pod vodom, a mnogi su vjerovali da više nikada neće ugledati svjetlo dana. No, ovoljetna je suša bila velika, jezero se spustilo više od pola kilometra, što je otkrilo ono što je priroda tajila više od pola stoljeća. Mještani su bili šokirani prezentacijom. Iz raspadajuće zemlje i gline počeli su izranjati nadgrobni spomenici obrasli mahovinom i oštećeni vremenom. Unatoč činjenici da su mnoge od napisanih riječi bile jedva čujne, sama činjenica da su ponovo dostupne ljudskom oku izazvala je snažne emocije. Ljudi su dolazili posvetiti cvijeće, zapaliti svijeće i zazvati molitvu koja se desetljećima nije mogla obaviti.
Faruk Aydin, lokalni ribar, opisao je događaj riječima koje su istovremeno izražavale tugu i poštovanje: “Ove godine suša je bila najveća koju pamtimo. Voda se smanjila, a površina mezarja se povećala. Mi ribari osjećamo gubitak jer nema dovoljno vode ili ribe, ali ono što se čini ima sasvim drugi značaj. To su naši prethodnici, to su كريات. Kad smo ih promatrali, svi smo dolazili na molitvu. To je trenutak koji pokazuje koliko su priroda i ljudska sjećanja povezani. Neslihan Çam imala je slično iskustvo. Unatoč činjenici da njezini najmiliji nisu bili dio groba, tvrdi da su tamo pokopani članovi obitelji iz prethodnih generacija. Kad je grob izronio, odmah smo otišli. To je senzacija koju je teško objasniti riječima.
Kad se voda povrati, oni ponovno nestaju. Čak se i čamci koriste za pristup i odlazak s molitvom. Kao da priroda privremeno poziva prošlost u sadašnjost, ali će je onda opet zatvoriti. Ovaj događaj više je od puke lokalne zanimljivosti – to je podsjetnik na veća pitanja klimatskih promjena. Učestalost i intenzitet suša u Turskoj povećao se posljednjih godina. Poljoprivrednici ne mogu ubrati svoje usjeve, ribari ne mogu zaraditi, a cijele zajednice nemaju pristup vodi. Uzvišenje groblja je značajno, ali služi i kao znak upozorenja: priroda pokazuje učinke nepoštivanja svoje ravnoteže.
Na fotografiji iz Adane, koju su objavili tamošnji mediji, vidljivo je kako iz suhog tla vire pokojnikovi grobni prilozi. Neki to smatraju makabričnim spektaklom, dok ga drugi smatraju mirnim i simbiotičnim druženjem s prošlošću. Bez obzira na to, događaj je imao značajan utjecaj na zajednicu i postao predmetom rasprave koja se proširila i izvan regije. Za mještane je prilika susreta s grobom predaka bila prožeta oprečnim emocijama: tugom jer su ih vidjeli u ovoj teškoj situaciji, ali i ponosom jer su imali priliku učvrstiti vezu sa svojim korijenima.
U njihovim očima to je bio sredstvo podsjetnika da voda ne može promijeniti ono što je pohranjeno u srcima ili sjećanjima, čak ni u prisutnosti snažne sile poput vjetra. U općenitijem kontekstu, narativ o groblju u blizini Adane pokreće pitanje povezanosti ljudi i prirode. Brane su povezane s napretkom i razvojem, ali također potkopavaju sela, domove i povijest. Kad se razina vode smanjila, nisu bili izloženi samo kameni spomenici, već i znak upozorenja za modernizatore i trošak stanovnika regije.
Za mještane Topalaka bila je ovo nesvakidašnja prigoda: spoj prošlosti i sadašnjosti, živih i pokojnih, čovjeka i prirode. Kad se jezero ponovno napuni, groblje će opet nestati ispod vodene površine, ali će sjećanje na događaj ostati prožeti kolektivni um dubokim dojmom. U konačnici, počelo je sa sušom, ali je završilo spoznajom da priroda uvijek nađe način da suoči ljude s njihovom manjkom ranjivosti, što će im omogućiti da se povežu sa sjećanjem predaka.
