Danas vam donosimo jednu ispovijest mlade žene čiji je suprug imao teško djetinjstvo i kojeg su njegovi roditelji napustili. Saznajte kakve je to poljednice ostavilo na njega.
Priča jednog muškarca, oca dvije kćeri i supruga već sedam godina, jasno pokazuje koliko duboko detinjstvo može uticati na odraslog čovjeka. Rođen u porodici koja se rastala, ostao je bez prisustva i majke i oca, koji su otišli svaki svojim putem, ostavivši ga da raste bez njihove ljubavi i podrške. Jedino utočište u njegovom ranom životu bili su baka i deda, koji su preuzeli ulogu roditelja i pružili mu toplinu, stabilnost i ljubav koje su mu roditelji uskratili. Oni su bili njegova osnova, njegova sigurna luka, ali ni njihova ljubav nije mogla potpuno izbrisati ranu koju je ostavilo napuštanje.
- Baka se i danas sjeti noći kada je mali dečak stajao na terasi, gledao u prazan put i plakao, čekajući da roditelji vrate, iako su mu već rekli da neće. Taj trenutak, pun tuge i nade koja se nikada nije ostvarila, duboko je urezan u njegovu dušu. Taj mali dečak nije samo plakao – on je osjećao da je napušten, da nije dovoljno dobar da zadrži ljubav svojih roditelja. Ta poruka, da je zauvijek ugrožen i ranjiv, postala je dio njegove ličnosti.
Danas, kao odrasli čovjek, ima svoju porodicu – ženu koju voli i dvije kćeri koje su mu svijet. Brak je stabilan, ljubav je prisutna, a porodica je zdrava. Međutim, rane iz prošlosti nisu jednostavno nestale. Svaki put kada njegova supruga i kćeri odu kod svojih roditelja za vikend, a on ostane zbog posla, u njemu se ponovo budi onaj mali dečak sa terase. Odlazak njegove porodice praćen je suzama, dugim zagrljajima, kao da se rastaju zauvjeke. Njegova supruga to razumije.
Zna da nije riječ o tome što se boji vikenda bez njih, već o tome što svaki rastanak, ma koliko bio kratkotrajan, u njemu budi strah da će jednog dana otići i ne vratiti se – kao što su otišli njegovi roditelji. Ona priznaje da je to teško, da joj je teško gledati ga kako pati zbog nečega što za druge nije problem, ali zna da je to dio njegove prošlosti koju ne može promijeniti, već može samo podržati.
Stručnjaci za psihičko zdravlje naglašavaju da djeca koja su odrasla u uslovima napuštanja ili emocionalne neprisutnosti roditelja često razvijaju anksioznu vrstu privrženosti. To znači da u odraslim godinama imaju stalni strah od gubitka, težnju da provjeravaju prisutnost voljenih osoba i preosjetljivost na svaki znak odvajanja. Njihove reakcije mogu izgledati prenaglašeno, ali su duboko ukorenjene u traumi koju su preživjeli kao djeca. Oni ne reaguju na trenutnu situaciju, već na prošlost koja ih nikada nije pustila.
Ova priča govori o tome koliko je važno da djeca od najranijeg uzrasta osjećaju sigurnost, ljubav i stabilnost. Rana iskustva nisu samo uspomene – ona oblikuju način na koji čovjek funkcionira u svijetu. Međutim, poruka koja ostaje je i o iscjeljenju. Iako prošlost ne možemo promijeniti, sadašnjost može biti lijek. Porodica koju je ovaj čovjek stvorio – supruga koja ga razumije, kćeri koje ga zovu tatom – postala je njegova nova sigurna luka.
Svaki zagrljaj, svaka riječ ljubavi, svaki trenutak proveden zajedno, pomaže mu da povjeruje da sada ima ono što mu je nekada nedostajalo. Ožiljci će ostati, ali više nisu sredina njegove priče – postali su dio putovanja ka iscjeljenju, ka sigurnosti i ljubavi koju zaslužuje.
