Brak je zajednica koja zahtijeva mnogo ljubavi pažnje poštovanja ali i ustupaka i dogovora. Neki ljudi se slažu i žive složno ali se desi da jedno od njih premine i onaj koji ostane je usamljen.
Kad je otišao, ostala sam bez svoje druge polovice, a nedostatak zadovoljstva koji je rezultirao činilo se da ima veći stupanj tuge nego što sam prije iskusio. U najboljim godinama, kad su žene još uvijek iskusile sve posljedice života, odjednom sam ostala udovica. Prvih nekoliko mjeseci živio sam u magli. Dan i noć su zamijenili uloge, ali meni je sve izgledalo isto: sivo, neaktivno i beživotno. Djeca su nastavila hodati svako sa svojim problemima i obavezama, a ja sam ostala sama u kući, sve dok jučerašnji smijeh i glas nisu odzvanjali. Izvana sam izgledao kao stabilan: posvetio sam se poslu, ostvario sve što se od mene očekivalo, ali iznutra sam bio prazan.
Nitko nije znao da sam sve vrijeme proveo ležeći, nesposoban za kretanje, dok sam razmišljao što da radim s ostatkom svog života. Na kraju sam počela osjećati nešto što je bilo istovremeno uzbudljivo i zastrašujuće – želju za blizinom. Ne za novu ljubavnu vezu, već za zagrljaj, poljubac i dodir. Činilo se kao da moje tijelo viče za pozornost, dok moje srce još uvijek pokušava pronaći mog muža, izgubljenog. Prvi put nakon dugo vremena iskusio sam fizički nedostatak gladi koji nije bio povezan s emocijama. Počela sam promatrati muškarce oko sebe na način na koji prije nisam.
Na poslu bi mi kolega prišao i pohvalio ono što smatra mojom najboljom osobinom. Odjednom sam ga pogledala u njegove oči kako bih dobila potvrdu da sam još uvijek važna, da nisam samo ograničena na vlastitu patnju. Flert koji se isprva činio beznačajnim, a zatim je postao ozbiljniji. Jednog sam dana pokleknuo. Bilo mi je dopušteno doživjeti poljubac drugog muškarca. Umjesto utjehe, imala sam razočarenje. Njegovoj interakciji s drugim likovima nedostajalo je topline, umjesto toga karakterizirao ih je hladan stil. Seks nije bio povezan sa strašću ili blagostanjem, već prije s osjećajem izdaje – ne samo sjećanjem na njezina supružnika, nego i na njezino vlastito.
- Umjesto da popunim prazninu, povećao sam njenu dubinu. U meni se razvila gorčina: shvatio sam da udaljenost bez ljubavi ne može izliječiti tugu, već pojačava emocije. Nakon ove pojave zauzeo sam više unutarnji stav. Neko sam vrijeme razmišljao što se dogodilo i zašto sam tako dramatično reagirao. Istina je bila očita – pokušao sam prkositi satu. Izbjeći bol prečacem, zacijeliti ranu naizgled ugodnim procesom. No, agonija se na taj način ne može smiriti. Tugovanje je postupak koji se mora proživjeti, korak po korak, bez pauze. Shvatio sam da ono što zapravo tražim nije samo tijelo, već i duh. Nisam htjela imati samo ruke koje će me dohvatiti, već srce koje će me razumjeti.
Nisam želio kratki poljubac, već dugotrajan osjećaj koji je još uvijek dobar. To me iskustvo naučilo da fizička privlačnost nikada ne može zamijeniti ljubav i povjerenje koje sam imala sa svojim suprugom. Danas, prateći događaje dana, osjećam se snažnije. Više ne ganjam uzaludne emocije, već umjesto toga učim živjeti sa sjećanjem i stvaram svoj mir iznutra. Znam da ću možda jednog dana pronaći muškarca koji će mi pružiti toplinu i razumijevanje, ali ne žuri mi se. Naučila sam da je bol dio mog puta i da je jedino rješenje vrijeme.
Moja priča je upozorenje, ali i utjeha za one koji proživljavaju slično iskustvo. Čovjek može pasti u pogrešku nakon gubitka, traži kratkotrajnu utjehu, ali prava snaga proizlazi iz strpljenja i prihvaćanje te ljubavi nije nadomjestivo. Strast se može zloupotrijebiti, ali samo duboka emocionalna veza između ljudi omogućuje im sklad. Naposljetku sam shvatila da smrt mog supruga nije kraj mog života, već teška lekcija koja mi je usadila potrebu da budem obzirnija prema sebi. Usamljenost vas može zavesti, ali također donosi važne lekcije. Danas kažem ovo: neću prestati živjeti, ali neću popustiti u svojim željama: ljubav koja je iskrena i duboka, slična onoj koju sam nekoć imao.
