Patrijarh Pavle je za svog života imao zaista pametnih izjava i nije na odmet uzeti neke njegove izjave u temeljito razmatranje i ispitivanje od strane svih. Svojevremeno od se dotakao i ljudske duše, a i najvećeg grijeha koje jedna osoba može počiniti zbog čega će duša biti vječno osuđena na lutanje.
Unatoč činjenici da je patrijarh Pavle već 15 godina odsutan među nama, njegove ljubazne, ali britke riječi i dalje odzvanjaju u našim srcima. Ponekad su služili i kao utjeha i kao lijek, dok su u drugim trenucima davali neprocjenjive lekcije.
Dolje je predstavljeno nekoliko pronicljivih citata koji se pripisuju patrijarhu Pavlu:
„Ponos, identificiran kao sujeta, stoji kao najveći grijeh u srpskoj kulturi. Pojava sujete rađa sukobe i netoleranciju, što rezultira odsustvom vjere i ljubavi.
Postojanje različitih stajališta nije samo slučajno; nego je bitno ispitati pitanja iz više kutova. Ipak, postoje slučajevi koji nadilaze puke razlike u mišljenjima. Imperativ je da eliminiramo ovaj način razmišljanja. Poticanjem veće tolerancije možemo bolje razumjeti perspektive drugih. Iako prihvaćanje stavova koji nisu u skladu s našim vlastitim nije obvezno, ključno je prepoznati da takve razlike ne bi trebale poticati mržnju ili stvarati podjele među nama.
Kad bi se svi pojedinci posvetili ljubavi, ovaj bi se narod pretvorio u raj. Međutim, čak i kad bi svi prihvatili načelo koje je malo manje od ljubavi – s obzirom na to da ljubav predstavlja bit savršenstva – pridržavati se načela postupanja prema drugima onako kako bi želio da se postupa s vama i suzdržavanja od radnji koje ne bi želio za sebe , učinilo bi svijet, ako ne pravim rajem, barem nevjerojatno blizu njemu.
Izjave patrijarha Pavla zaslužuju pažljivo razmatranje svih pojedinaca.
Iako je Patrijarh Pavle već 15 godina odsutan među nama, njegove blage, ali britke riječi i dalje odjekuju u našim srcima. Ponekad su služili i kao utjeha i kao lijek, dok su u drugim trenucima davali neprocjenjive lekcije.
Dolje je predstavljeno nekoliko pronicljivih citata koji se pripisuju patrijarhu Pavlu:
„Oholost se manifestuje kao taština, koja se u srpskoj kulturi smatra najvećim grehom. Pojava sujete dovodi do sukoba i netolerancije, što rezultira nedostatkom vere i ljubavi.
Nije slučajno što imamo različita stajališta, jer ovo pitanje zahtijeva ispitivanje iz više kutova. Unatoč tome, postoje slučajevi koji nadilaze puko neslaganje. Bitno je eliminirati takve slučajeve. Njegujući veću toleranciju, možemo steći uvid u perspektive drugih. Iako prihvaćanje nije obvezno ako stajalište nije zadovoljavajuće, ključno je prepoznati da takve razlike ne bi trebale poticati mržnju ili poticati podjele koje nas razdvajaju.
“Kad bi se svi pojedinci posvetili ljubavi, ova bi se nacija pretvorila u raj. Međutim, čak i kad bi svi slijedili načela koja su malo ispod ideala ljubavi – budući da ljubav predstavlja konačnu vezu savršenstva – i u najmanju ruku prihvatili načelo postupanja prema drugima onako kako bi se željelo da se postupa s vama, uz suzdržavanje od radnji koje ne bi poželio za sebe, pa iako Zemlja možda neće postići pravi raj, sigurno će se približiti.
“Moral se ne vrti oko ‘trebao’ ili ‘ne bi trebao’; radije je sadržan u frazi ‘neću’. Nije samo vrlina suzdržati se od griješenja, već je prije svega sposobnost da se ne griješi kao najveća vrlina , veća je nečija sposobnost da voli.
“Čovjek uvijek mora imati na umu da je zlonamjernost inherentno prolazna i da se čini uspješnom i briljantnom samo u površnom smislu. Ovo razumijevanje naglašava važnost nekonstruiranja ničega, posebno vlastitog života, na temeljima zloće, lukavstva i prijevare.
“Čovječanstvo je Božja tvorevina, koji nas poziva da prigrlimo svoju prirodu. Nikada ne postoji trenutak kada se od nas ne očekuje da ispunimo tu obvezu. Podrijetlo pojedinaca je od male važnosti, nego je njihov razvoj ono što vrijedi važnost.
“Prisiljeni smo, čak i u najizazovnijim okolnostima, ponašati se kao ljudska bića, i nijedan interes – bio on nacionalni ili osobni – ne može poslužiti kao opravdanje za nečovječnost. Sve će stvari na kraju izblijediti, ali bit duše, lice, a što je kreposno, vječno traje.
“Prava ljubav se očituje kada ljubav ne slijedi vlastite interese. Karakterizira je ljubav prema drugome bez ograničenja razuma. To predstavlja istinsku slobodu.
Obitelj smatram temeljnom jedinicom ljudskog društva, bitnom za duhovni rast pojedinaca. Unutar obiteljske strukture, uvjerenja naših predaka su zaštićena, a pridržavanje temeljnih duhovnih načela koja upravljaju našim životima se održava. Obitelj služi kao izvor ljubavi, uči nas o dužnostima, žrtvi, zajedničkoj patnji i radosti zajedništva. Usađuje u nas razumijevanje da smo ujedinjeni u svim okolnostima, čak i kada izađemo izvan svojih domova, bez obzira kamo nas život vodi. Obitelj funkcionira kao “mala crkva”. Oni koji poštuju njezinu tradiciju i vrijednosti vjerojatno neće izgubiti put u ovom otuđenom, šupljem i iskrivljenom svijetu.
