Merima i Dušan su već trideset i nešto godina u srećnom braku. Njihove različite nacionalnosti i vere nisu ih sprečile da se venčaju u Beogradu tokom rata koji je trajao u Bosni, prenosi Naj ženaTe 1992. godine samo je jedna stvar odlučivala o životu ili smrti ljudi u Bosni – da li se krste ili klanjaju, odnosno da li su Srbi ili muslimani.
- Godine 1992. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, hrabro je krenula na put vojnim zrakoplovom od kninskog ratišta do Beograda. Cilj joj je bio potraga za tetkom, koja živi u Batajnici.
U Beogradu sam 22. listopada 1992. imala zadovoljstvo upoznati svog sadašnjeg supruga Dušana. Naša veza je brzo napredovala i nakon samo mjesec dana druženja, Dušan me je pozvao da dođem na njegovu zabavu. Rado sam prihvatio, nestrpljiv da pružim ruku njegovoj majci. Nisam ni znala da me upravo na tom druženju Dušan odlučio zaprositi, kako je Merima ispričala za Naj ženu.
Dušan i Merima donijeli su odluku o braku, unatoč neizvjesnoj sudbini Meriminih roditelja u jeku rata u Bosni. Proveli su godinu dana živeći zajedno, nevjenčani, marljivo radeći i štedeći novac za nadolazeće vjenčanje. Ubrzo nakon što su izmijenili zavjete, bili su blagoslovljeni dolaskom dvoje prekrasne djece.
Nakon što je otkrila njenu udaju za Srbina, bila je uočljiva reakcija njenih roditelja.Bilo je nekih početnih rezervi kod drugih kad je predloženo da se muslimanka i pravoslavac vjenčaju usred rata. Međutim, prevagnula je njihova nepokolebljiva predanost jedno drugome i njihova odlučnost da se ujedine u braku. Ovaj listopad obilježava značajnu prigodu Meri i Dulea obilježiti tri desetljeća bračne sreće.
Nakon što sam nakon duljeg vremena saznao da su mi roditelji još uvijek živi, preuzeo sam na sebe dopisivanje s njima putem pisma. U okviru ove prepiske prenijela sam vijest o svom braku s Dušanom Pavlovićem u Beogradu, kao i to da smo blagosloveni s dvoje djece. Unatoč mogućnosti njihovog neodobravanja, njihova sposobnost da utječu na mene već je bila uzaludna, budući da sam već uspostavio vlastiti život i krenuo na put izgradnje obitelji.
U početku je bilo naznaka negodovanja Meriminog oca Osmana zbog njene udaje za Srbina. No, njihova se perspektiva brzo promijenila nakon susreta s Dušanom.Vijest da sam preživio donijela im je veliku radost, jer su se bojali da će izgubiti i mene. U početku je bilo prizvuka bijesa mog oca, ali kako kaže izreka, ne okrećeš se protiv vlastite krvi i mesa. Gubitkom mog brata tijekom bosanskog rata, naša se obitelj svela na moje dvije sestre i mene. Moji roditelji su gajili veliku ljubav prema Dušanu, često su ga nazivali svojim najdražim zetom.U Marinom kućanstvu, njezin otac Osman prihvaća prisutnost triju različitih religija.
Moj se otac nalazi u jedinstvenoj poziciji jer ima tri različite religije zastupljene unutar vlastite obitelji. Jedna od mojih sestara udala se za Amerikanca i sada živi u New Yorku, dok se druga sestra udala za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, udata sam za Dušana, koji je Srbin. Ova raznolika mješavina podrijetla znači da moj otac ima širok raspon vjerskih uvjerenja o kojima se govori u njegovoj prisutnosti. Kada je 1992. godine Merima stigla u Beograd, njeno porijeklo i vjerska pripadnost bili su nadaleko poznati. Međutim, bila je ugodno iznenađena kada je otkrila da se nikada nije suočila s negativnim ili pogrdnim primjedbama.
U svom životu nikada nisam naišao na nekoga tko me je vrijeđao ili mi dobacivao neodobravajuće poglede. Čak i u interakciji s pojedincima koji su doživjeli gubitak voljenih osoba tijekom sukoba, osobno nikada nisam osjetio bilo kakav oblik nelagode. Merima i Dušan danas sa svojom obitelji radosno slave Božić. Iako sama Meri slavi Bajram, ona izražava duboko poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, ističući da vjera i nacionalnost ne određuju nečije postojanje.
Važnost tipa osobe koja ste mi ima veliko značenje, bez obzira na to jeste li kršteni ili ne učestvujete u bogoslužju. Merima ističe da je iste vrijednosti usadila i svojim kćerima.Merima radosno slavi Uskrs sa svojim najmilijima, pomno slijedeći kršćanske običaje dok priprema svečani objed.Pitanje ima li razlike je li nam “pjevano ili opjevano”, bez obzira na našu orijentaciju, nacionalnost ili vjerska uvjerenja, svodi se na našu zajedničku ljudskost i obilje ljubavi koju imamo prema svima. Može li se išta usporediti s čistom ljepotom svjedočenja o brizi koja se poklanja našima, o poštovanju koje se pokazuje drugima i prevladavanju sklada među pojedincima?