Iako je u sretnom braku sa suprugom Nemanjom Gudeljem i od njega ima stalnu podršku, Anastasija Ražnatović i dalje tuguje zbog gubitka oca Željka Ražnatovića, a svima ostavlja nadu da će uskoro doživjeti radost majčinstva. Anastasija Ražnatović nosi neizmjernu bol gubitka oca, ranu koja ostaje urezana u njenom srcu. Poput svoje majke Cece, krije svoju tugu, ljupko ploveći životom. Međutim, svaki podsjetnik na njenog oca izaziva suze i izaziva duboku čežnju za njegovim zagrljajem.
Zbog svoje mladosti ne sjećam se svog oca. Međutim, s velikim zadovoljstvom slušam sve priče o njemu, osobito one pozitivne. Svaki dan moja majka i ja razgovaramo u kojima ona priča anegdote o njihovom braku, a ja u potpunosti uživam uroniti u te priče. Anastasija je jednom prilikom izrazila svoju naklonost slušanju priča o ljubavi i braku jer joj to donosi osjećaj radosti, a dirljiva slika koja se stvorila u njezinim ranim danima ne prestaje dirnuti svačija srca.
S izrazom čiste radosti i sjaja, Ceci ljulja Anastasiju u svom ljubavnom zagrljaju. Unatoč tome što ima manje od mjesec dana, Anastasia je već postala senzacija u renomiranom televizijskom programu “Maxovision” u cijenjenom Minimaxu. U studiju su bili prisutni ozaren otac i odani suprug Željko Ražnatović, zajedno sa svojim preslatkim sinom Veljkom. Zapljusnule su brojne poruke čestitki iz publike, a Ceca i Željko nisu mogli suzdržati silnu sreću zbog dolaska dragocjene Anastazije.
Tragično, blaženi sklad u obitelji narušen je nemilosrdnim ubojstvom Željka Ražnatovića 15. siječnja 2000. No, draga uspomena na njihova oca ostaje u srcima njegove supruge i djece. Muka koju je proživjela Anastasija Ražnatović i trajni bol njenog oca ne žele nestati. Iskreno priznaje da on često posjećuje njezine snove, gdje se materijalizira za prolazan dan. Odsutnost oca za mene je izvor velike boli. Veljkovo jedino sjećanje na našeg oca je kako ga je vidio kako igra šah u našoj kući. Nedostajao je, ostavljajući za sobom prazninu zaštite i stabilnosti. Unatoč naporima naše majke da nadoknadi njegovu odsutnost, njegova je prisutnost bila nezamjenjiva. Kao djeca, gledali smo kako drugi očevi dolaze po svoju djecu nakon škole, a nas je ostavljao da pokupi vozač. Ova sjećanja ispričala je Anastasija za to vrijeme.
Nedvojbeno se susrela s izazovima kad je trebalo kritizirati svoje roditelje, no njezin je odgovor sve začudio: “Ne razumijem zašto pojedinci imaju potrebu pisati uvredljive komentare o mojoj obitelji, posebice ocu, pokušavajući mi nanijeti bol takvim riječi. Međutim, odlučujem to ne doživljavati na taj način. Anastasia je sve ušutkala svojim pitanjem: “Trebam li komunicirati s nekim tko je počinio najstrašnije djelo prema vlastitom djetetu i predložiti mu da se odrekne roditeljske uloge? Kako to ima veze s dobrobiti djeteta? Neraskidivu vezu između odanosti i obitelji razumiju oni koji posjeduju osjećaj normalnosti. Nezamislivo mi je uopće razmišljati o odricanju članova svoje obitelji.
