Postoji jako velčiki broj parova koji žele da se ostvare kao roditelji ali to ne mogu iz nekih zdravstvenih razloga. Jedno od riješenja je i umjetna oplodnja ali i tu može doći do fatalnih pogrešaka.
Američki par Dona i Wayne Johnson doživjeli su uznemirujuće otkriće koje im je promijenilo način na koji žive svakodnevicu. Sve je započelo kupnjom kompleta za testiranje DNK koji je bio nevino skup. znatiželja i želja za zabavom rezultirala je otkrićem jedne od najvećih noćnih mora za roditelje. Kada su rezultati objavljeni, saznali su da njihov sin, koji je začet IVF-om, nije bio biološko dijete njihova supruga, već da je riječ o liječničkoj pogrešci koja je rezultirala smrtnim ishodom. Scena u bolnici, kada su pregledani svi nalazi, nalikovala je sceni iz filma.
- Pojam “majka” jasno je označen kao takav uz ime Dona, dok je pojam “nepoznat” stavljen pod naslov “otac”. Vejner je u tom trenutku ostao bez riječi. Prvo je razmišljao da je to administrativna pogreška, nešto što će se lako ispraviti. Međutim, dodatni testovi pokazali su sina najgoreg: rođenje starijeg čovjeka zapravo je olakšala Donnina jajna stanica, ali je u procesu oplodnje korištena sperma njima nepoznate osobe. Ovo nam je otkriće dalo novi interes za ocean pitanja i emocija u kojima smo rođeni. U početku je Donna vjerovala da je riječ o tehničkoj pogrešci u laboratoriju, no dodatna DNK analiza pokazala je da su njihova dva sina polubraća, a ne biološka braća.
Pogreška pacijenta postala je nepobitna. U jednom danu njihov svijet je uništen i oni su se suočili s izborom kako dalje. U pitanju i odgovoru američkim medijima Weiner je priznao da mu je bilo gotovo nemoguće povjerovati da bi se ovako nešto dogodilo. “Svi mi znamo da su pogreške uobičajene, ali ih nikada ne smatramo osobnima.” rekao je. Unatoč ogromnoj traumi, par je i dalje dijelio jednu vezu: njihova je odanost sinu nepromijenjena. On se još uvijek smatra našim djetetom. Ništa ne može promijeniti način na koji se osjećamo, istaknuli su više puta.
Njihova odluka da otkriju pravi identitet djeteta došla je kasnije. U međuvremenu su pokušali zaključiti što se dogodilo, ali i pronaći način kako održati obiteljski sklad. Kad su konačno sjeli sa svojim sinom i objasnili što su otkrili, bilo je to bolno, ali i oslobađajuće iskustvo. Dječak je saznao da njegov biološki otac nije čovjek kojeg je cijeli život nazivao tatom. Nakon toga je pokušao pronaći svog biološkog oca. Nakon nekoliko mjeseci istrage i izravnog kontakta konačno su ga locirali. Ta mu je rasprava, smatra Vejner, bila najstrašnija u životu. Muškarac čija je sperma korištena tijekom postupka također je bio prisutan u klinici tog dana sa svojom suprugom.
Nije znao za prekidač, niti je vjerovao da će ga jednog dana nazvati obitelj koju ne poznaje. Ova priča nije samo emocionalno uzbudljiva, već potiče i pitanja o odgovornosti medicinskih organizacija. Bračni par Johnson odlučio je pokrenuti pravni postupak protiv klinike zbog propuštanja pažnje ili pokazivanja brige. Ono što smo doživjeli bilo je užasno. Ne želimo da se nešto slično dogodi i drugima, rekao je Vejner, dodavši da bol pojačava nerazumijevanje i suosjećanje institucije u cjelini. Ovakvi slučajevi nisu rijetki ni u našim krajevima. “Blic” je ranije dokumentirao slučaj para iz Srbije koji je po istoj proceduri godinama živio u neznanju, sve dok testovi nisu otkrili neslaganje u genetskom kodu.
U članku se navodi da ovi događaji negativno utječu na povjerenje medicinskih institucija te da je nužna stroža kontrola i nadzor nad provođenjem vantjelesne oplodnje. Ostale teme koje su obrađivane u članku bile su vezane uz izvantjelesnu oplodnju, točnije psihički teret kojem su podložni parovi. Kada uzmete u obzir mogućnost medicinskih pogrešaka, rezultati mogu biti poražavajući. U jednom članku iz serijala Kurir istaknuto je da obitelji nisu samo fizički i financijski opterećene zahvatom, već doživljavaju i ogroman emocionalni teret koji se u ovakvim situacijama pojačava.
Nakon toga slijedi poruka Hello! magazin, koji je u svojim pričama često napominjao da je tema roditeljstva, unatoč poteškoćama koje s njime prate, ipak ljubav. Hello je istaknuo kako bi primjeri poput ovog iz Amerike trebali poslužiti kao upozorenje društvu da empatija mora biti prisutna, kako prema roditeljima tako i prema djeci, koji su u cijeloj priči najranjiviji. Dok je pravni proces u tijeku, Johnsonovi i dalje žive kao obitelj. Oni tvrde da njihov sin nikada neće morati biti “manje značajan” zbog pogreške klinike. No, žele pravdu – ne samo za svoje slučajeve, već i za druge parove koji bi mogli imati slične situacije.
Njihov narativ postaje metafora borbe za prava roditelja i djece u eri medicine koja pruža nevjerojatne podvige, ali i bolno pokazuje svoju nesavršenost. Naposljetku, priča o Johnsonovima nije samo medicinska priča, već i lekcija o važnosti obitelji kao više od same biologije. Ljubav, odanost i briga ono je što čini roditeljstvo, a ne samo genetski sastav. Pogreške klinike mogu se ispraviti sudovima i općim promjenama, ali ništa ne može raskinuti vezu između roditelja i djeteta. Upravo ta poruka ostaje najvažnija u cijeloj ovoj emotivnoj i bolnoj priči.
