Iako se već decenijama propagira spolna ravnopravnost u praksi to ide jako teško . Posebno kod nas na Balkanu smatra se da su žene dužne da rade neke stvari koje se smatraju isključivo njihovim poslom.
Od malih nogu, djevojke se susreću sa suptilnim, ali ogromnim pritiskom da utjelovljuju ideale ljepote, pristojnosti, tišine, skromnosti i dobrote. Ovi utjecaji nisu uvijek otvoreno priopćeni; nego se prenose kroz različite kanale kao što su mediji, obrazovanje, obitelj i šira kultura. Unutar ovog konteksta, djevojke počinju razvijati sliku o sebi koja često nije oblikovana njihovom istinskom vrijednošću, već očekivanjima koja su im drugi nametnuli. Kako sazrijevaju, ti pritisci traju. Žene i djevojke susreću se s nedostižnim očekivanjima u pogledu izgleda, ponašanja i životnih odluka.
- U tom kontekstu, važno je da žene njeguju snažno samopouzdanje i dubok osjećaj samopoštovanja od rane dobi. Stručnjaci za ženski razvoj i emocionalno zdravlje ističu pet temeljnih lekcija koje bi svaka žena trebala prihvatiti. Ove lekcije nisu puki luksuz; nego oni čine samu osnovu. Samoljublje ne treba poistovjećivati sa sebičnošću; nego služi kao kamen temeljac zdravog postojanja. Za mnoge žene prevladava mišljenje da je briga o drugima ključna. Ispunjavanje uloga kćeri, sestre, prijateljice i na kraju majke ili partnerice često zahtijeva kompromis vlastitih potreba.
Unatoč tome, ljubav prema sebi ne bi trebala biti promatrana kao ugađanje ili pokazatelj sebičnosti; nego je temeljni uvjet za njegovanje zdravog odnosa sa svijetom. Žena koja voli sebe prepoznaje svoje pravo na odmor, podršku, razumijevanje i radost. Vješta je u određivanju prioriteta bez osjećaja krivnje. Brinući se za svoje fizičko, mentalno i emocionalno blagostanje, žena njeguje veću snagu i empatiju da pomaže drugima, crpeći iz mjesta unutarnje ravnoteže, a ne iz stanja iscrpljenosti.
2. Samopoštovanje služi i kao zaštita i kao katalizator postignuća. Sumnja u sebe i nisko samopoštovanje često se pojavljuju već u osnovnoj školi. Djevojke često počnu preispitivati svoju vrijednost kada ih se uspoređuje s vršnjacima ili kada dobiju poruke koje sugeriraju da nisu “dovoljno dobre”. Umjesto traženja potvrde od drugih, bitno je da djevojke njeguju unutrašnju perspektivu – onu koja im omogućuje da prepoznaju i cijene svoje jedinstvene talente, strasti i osobne granice. Samopoštovanje ne proizlazi iz vanjskih izvora; nego predstavlja intrinzični osjećaj dostojanstva i sigurnosti koji osnažuje žene da odbiju prihvatiti prosječnost – bilo da je riječ o njihovim profesionalnim životima, prijateljstvima ili romantičnim vezama. Žena koja prepoznaje svoju vrijednost neće prihvatiti nepoštovanje, podnositi toksične odnose ili preuzimati uloge koje ometaju njezin napredak.
3. Postavljanje granica služi kao demonstracija samopoštovanja. Od ranog djetinjstva djevojčice se često upućuju da utjelovljuju “ljubaznost”, da izbjegavaju sukobe i da se suzdrže od izgovaranja riječi “ne”. Međutim, taj izraz – “ne” – pojavljuje se kao ključni instrument za očuvanje njihove emocionalne dobrobiti. Postavljanje granica nije sinonim za grubost ili bezosjećajnost; nego uključuje jasno razumijevanje gdje završavaju vlastite odgovornosti, a započinju tuđe. Žena koja razumije važnost postavljanja granica vješta je u odbijanju zahtjeva koji nadilaze njezine granice, distanciranju od osoba koje joj troše energiju i čuvanju svog osobnog prostora. Ovo ne podrazumijeva nedostatak suosjećanja; nego označava njezinu mudrost u prepoznavanju nužnosti samozaštite.
4. Neuspjeh ne znači zaključak; nego je sastavni dio putovanja. Pojam savršenstva je konstrukt za koji žene često plaćaju značajnu cijenu, koja se manifestira kao stres, tjeskoba i sveprisutni osjećaj nedostatnosti. Istina, neuspjeh je neizbježan aspekt života. Pojedinci koji teže većim postignućima moraju priznati vjerojatnost povremenih neuspjeha. Prihvaćanje ove stvarnosti je prihvatljivo. Umjesto da doživljavaju neuspjeh kao dokaz vlastitih nedostataka, žene bi ga trebale smatrati šansom za rast. Svaka pogreška daje lekciju, a svako odbijanje utire put novim iskustvima. Neophodno je educirati djevojčice da njihovi neuspjesi ne predstavljaju sramotu, već da služe kao vrijedna prilika za učenje. Hrabru ženu ne definira nedostatak pogrešaka, već njezina sposobnost da se uzdigne, uči i napreduje.
5. Emocije ne treba smatrati znakom slabosti; nego služe kao kompas za navođenje. U brojnim suvremenim okruženjima potiskivanje emocija često se smatra obilježjem zrelosti ili odrazom “dobre prirode”. Mlade djevojke primaju poruke koje ih upućuju da ne budu “preosjetljive”, da se suzdrže od plača i da potisnu osjećaje ljutnje. Međutim, emocije ne treba promatrati kao protivnike; nego služe kao vitalni pokazatelji naših unutarnjih potreba i granica.
Žena koja je vješta u prepoznavanju i prihvaćanju svojih emocija – bilo da se radi o tuzi, ljutnji, strahu ili radosti – uspostavlja jaču vezu sa svojom nutrinom. Posjeduje svijest da prepozna kada nešto nije u redu, razumije kako potražiti pomoć i sposobna je zastupati sebe. Temelji emocionalne pismenosti postavljaju se tijekom djetinjstva i jednako su važni kao i svi drugi oblici znanja koje djevojčice stječu.
