Sigurno i vi poznajete neku osobu koja je uvijek nezadovoljna a možda ste i sami takvi. U nastavku pročitajte zašto neko stalno ima osjećaj da je nasretan i da mu ništa ne ide od ruke.
Stalno nezadovoljstvo i osjećaj nesreće su iskustva koja mnogi ljudi proživljavaju, a ponekad ni ne shvataju da je ono postalo dio njihovog svakodnevnog života. Bez obzira na to koliko im se dobro događalo, oni uvijek uspiju pronaći nešto što im ne odgovara. Možda ste i sami primijetili da vam čak i kada se nađete u povoljnim okolnostima, nešto uvijek nedostaje. Ovakav obrazac razmišljanja može postati duboko ukorijenjen, a psiholozi već godinama proučavaju zašto neki ljudi ostaju zarobljeni u ovom ciklusu nesreće. Rezultati tih istraživanja često nisu laki, jer govore o tome koliko sami doprinosimo svojoj vlastitoj nesreći, i to ne nužno iz želje, već iz nesvjesnih obrazaca koje smo razvili tokom života.
Stalno nezadovoljstvo nije isto što i povremena tuga. Svi se povremeno suočavamo s izazovima i teškoćama, ali kod hronično nesretnih ljudi postoji prepoznatljiv obrazac ponašanja. Oni često vide prijetnju i problem čak i tamo gdje objektivno ne postoji. Skloni su da ne uživaju u dobrim stvarima koje im se dogode, zaboravljaju uspjehe, a ističu poraze. Često osjećaju da im život nešto duguje i da nisu dobili ono što zaslužuju. Ovaj obrazac postaje način na koji gledaju na život, a njihov mozak je podešen da stalno traži negativne aspekte, čime se samo pogoršava njihova unutrašnja situacija.
Jedan od ključnih razloga zašto se ljudi osjećaju ovako jeste negativni filter kroz koji gledaju svijet. Naš mozak, evolucijski gledano, prirodno obraća više pažnje na negativne stvari jer nam to pomaže da preživimo u opasnim situacijama. Međutim, kod nekih ljudi taj mehanizam je toliko pojačan da postaje izvor hroničnog nezadovoljstva. Naziva se „negativity bias“ ili sklonost ka negativnom, i to znači da negativne informacije ostavljaju jači trag u našem pamćenju nego pozitivne. Tako, na primjer, iako možda čujete pet pohvala, jedna kritika će vam ostati u glavi cijeli dan, a često će vam zasjeniti cijeli doživljaj. Hronično nesretni ljudi imaju tendenciju da stalno analiziraju što je pošlo po zlu, minimiziraju svu dobru stvar koja se dogodila, a ne dopuštaju sebi da uživaju u postignućima.
- Osim toga, psiholozi tvrde da duboki korijeni hronične nesreće često leže u djetinjstvu. Poruke koje smo slušali dok smo odrasli mogu oblikovati naš pogled na svijet i sami sebe. Ako ste odrastali u okruženju gdje su često dolazile kritike poput “Nikada ništa ne radiš kako treba” ili “Nemoj previše da se nadaš, opet ćeš se razočarati”, vrlo je moguće da ste razvili unutrašnjeg kritičara koji vas stalno napada. Taj glas u glavi može vam govoriti da niste dovoljno dobri, da niste zaslužili uspjeh i da je život uvijek protiv vas.
Takođe, emocionalna klima u kojoj smo odrasli može imati ogroman uticaj na našu perspektivu. Ako su roditelji bili pesimistični, stalno kukali ili se smatrali žrtvama, velika je vjerovatnost da smo i mi usvojili iste obrasce ponašanja. Iako nisu nam direktno usadili ove stavove, mi smo ih jednostavno kopirali jer to je bio jedini model života koji smo poznavali.
Takođe, savremeni način života često dodatno pogoršava osjećaj nezadovoljstva. U doba društvenih mreža lako je postati uvjeren da su svi drugi srećniji, uspješniji i ispunjeniji od nas. Psiholozi upozoravaju da je upravo ovo jedan od najopasnijih izvora hroničnog nezadovoljstva. Kroz stalno uspoređivanje svog života s tuđim standardima, lako možemo početi smatrati svoja postignuća bezvrijednima, a vlastite nedostatke katastrofalnima. Čak i kada ništa objektivno nije loše, osjećaj da “ne živimo onako kako bismo trebali” može uzeti velik danak na našu sreću.
Za mnoge ljude duboka uvjerenja, poput onih da su “neadekvatni”, da je “svijet neprijateljski” ili da nemaju “kontrolu” nad svojim životom, mogu oblikovati njihov pogled na svijet. To postaje naočare kroz koje gledaju život, a svaka situacija koja bi trebala biti pozitivna, postaje predznak negativnog ishoda. Ovaj negativni pogled čini ih nesretnima čak i kad imaju dobre prilike, jer su uvjereni da neće uspjeti ili da će biti povrijeđeni. Iako im se možda nude mogućnosti, oni ih odbijaju jer ne vjeruju da mogu promijeniti svoju sudbinu.
Psiholozi ističu da nije nužno da budemo nesretni zbog svega što nam se događa, već često zbog načina na koji tumačimo te situacije. Problem nije uvijek u okolnostima, već u tome kako ih mi interpretiramo i kakvu priču pričamo sami sebi o tome.
Međutim, iako je teško suočiti se s ovom istinom, postoje načini da se izađe iz začaranog kruga nesreće. Razumijevanje vlastitih navika i uvjerenja može biti prvi korak ka promjeni. Pomoću raznih tehnika, poput mindfulnessa i kognitivno-bihevioralne terapije, možemo naučiti da prepoznamo negativne misli i naučimo kako da ih preispitamo. Takođe, praktične stvari poput vođenja dnevnika zahvalnosti, brige o svom tijelu i traženja podrške od drugih mogu biti veoma korisne u procesu izlaska iz stanja stalne nesreće.
Najvažniji korak je da shvatimo da nismo osuđeni na nesreću. Iako ne možemo promijeniti sve što nam se događa, imamo mogućnost da odaberemo kako ćemo se nositi s tim i kako ćemo interpretirati svijet oko sebe. Promjena nije laka, ali je moguća. Svaka sitna promjena u načinu razmišljanja može donijeti veliku promjenu u našem životu.
