Ljudi se i danas u vrijeme munjevitog razvoja tehnologije i nauke još uvijek drže nekih starih običaja i narodnih vjerovanja a danas pišemo o onome koji se tiče držanja fotografija preminulih u kući.
Mnogi pojedinci imaju slike voljenih osoba koje su još uvijek žive u njihovim domovima. Ova bolna sjećanja prožimaju nas osjećajem zajedništva, ali i zajedničkim iskustvima koja smo doživjeli. Netko bi se mogao zapitati – u čemu je opasnost? U teoriji, pohranjivanje ovih slika u 4 zida nije problem. No, neke ideje i prijedlozi za pojedine portale sugeriraju da bi tretman fotografija pokojnika trebao biti drugačiji. Naglašava se da nas, htjeli mi to priznati ili ne, povezuju s carstvom mrtvih i održavaju vezu koja, ako se ne slijedi, može imati negativan učinak na žive. Unatoč činjenici da pojedinac više nije fizički prisutan, njegov lik i dalje služi kao poveznica između prošlosti i sadašnjosti.
Zbog toga se preporučuje da se te slike ne izlažu na zidovima, ne uokvire ili stavljaju na stolove. Umjesto da se uvijek moraju pojavljivati pred očima ukućana, trebali bi ih ukloniti iz redovitih pogleda. Postoji teorija da prevelika ekspozicija može uzrokovati iscrpljivanje energije fotografije, što bi dovelo do smanjenja vitalnosti i većeg stupnja emocionalne iscrpljenosti. S druge strane, povremeno prelaženje albuma i istraživanje tih sjećanja s malom dozom nostalgije ne smatra se štetnim; naprotiv, može pružiti utjehu i osjećaj povezanosti.
Posebno je važno da se slike pokojnika ne miješaju sa slikama živih. Preporučljivo je izraditi poseban album za preminule, taj će album sadržavati njihove fotografije kao i fotografije njihovih živih srodnika. Neki pojedinci vjeruju da je važno razlikovati fotografije kako bi se razlikovala energija pokojnika od energije živih. Neke smjernice sugeriraju pohranjivanje ovih kolekcija u spremnike ili vrećice tamne boje, ova se boja tradicionalno povezuje s tugom i završetkom životnog ciklusa. Također, preporuča se da fotografije pokojnika uzimate u obzir samo tijekom vjerskih slavlja ili obljetnica, one su posvećene pokojnicima. Ove ideje proizlaze iz lokalne kulture.
- Kako je dokumentirao Glas Srpske, u mnogim ruralnim zajednicama na Balkanu, svi članovi obitelji imaju upute da pohrane sve svoje fotografije na određeno vrijeme nakon smrti člana obitelji, to se radi kako bi se duhu omogućilo da nađe utjehu. Tek nakon što se bol smanji, album se vadi iz ladica i stavlja u ormarić. Ove tradicije nisu samo utjelovljenje tradicije, već funkcioniraju i kao psihološki alat koji ublažava bol i olakšava proces tugovanja. Zbog toga stručnjaci vjeruju da nije neobično da ljudi imaju osjećaj olakšanja kada neko vrijeme izbjegavaju gledati te slike.
Dodatni tekst:
Dok su američki i njemački vatrogasci suvremenom opremom i strateškim metodama ugasili vatru za 20-ak minuta, bh. tim je koristio staro vozilo FAP-a i pokazao nevjerojatnu hrabrost. Brzo su se uključili u požar bez prestanka i ugasili vatru u nešto više od 6 minuta, što lopatama, što vlastitim koncem. Novinari su se potom raspitali o njihovim budžetskim planovima, a oni su duhovito odgovorili da će prvo nabaviti novi set kočionih komponenti za FAP. Ovaj narativ pokazuje sposobnost za hrabrost i kreativnost u suprotnosti s tehnologijom. Ove priče nisu samo ugodne, već imaju i značajnu društvenu svrhu.
Avaz.ba je više puta dokumentirao nedostatak opreme u domaćim vatrogasnim jedinicama, ističući opasnost od improvizacije, ali i nužnost pripreme u ovakvim situacijama. To povećava nerazmjer između zemalja s bogatstvom i onih bez bogatstva, prve imaju tehnologiju i resurse kao mjeru opreza, dok potonje nemaju osnovnu opremu potrebnu za preživljavanje i moraju živjeti s potencijalnim rizikom smrti. Treći dio teksta govori o ključnoj temi: depresiji. To je jedna od najčešćih bolesti današnjice, koja pogađa milijune ljudi diljem svijeta.
Depresija se često pogrešno dijagnosticira kao kratkotrajna tuga ili jedna epizoda depresije. Unatoč činjenici da se oba stanja mogu pokazati kao depresija, osjećaj manjka vrijednosti i povlačenje, prava depresija je dugotrajno stanje koje zahtijeva stručnu pomoć. Za razliku od privremenih rješenja, može se provoditi na duži vremenski period, što će značajno utjecati na kvalitetu života. Psiholozi vjeruju da se blagi slučajevi mogu uspješno liječiti savjetovanjem i drugim metodama samopoboljšanja, ali teži slučajevi zahtijevaju kombinaciju psihoterapije i lijekova. Bitno je prepoznati da depresija nije odgovornost pogođene osobe, već rezultat složene kombinacije bioloških, emocionalnih i društvenih čimbenika.
Nažalost, stigmatizacija je još uvijek povezana s pojedincima koji jesu pogođeni, mnogi pojedinci krive sebe ili svoju okolinu. Blic.rs je u pisanom članku dokumentirao da oko 400.000 ljudi u Srbiji ima depresiju, a to je vjerojatno više jer mnogi pojedinci u zemlji ne traže pomoć zbog srama. Zbog toga je ključno razgovarati o ovoj temi na otvoren način i bez predrasuda. Depresija, uvjerenje da su slike preminulih reprezentativni za njih i izvještaji o vatrogascima koji nemaju početak raspravljaju se s obzirom na njihov zajednički atribut: svi oni imaju narative koji govore o vezama između emocija, tradicija i mehanizama suočavanja.
Fotografije preminulih osoba imaju problem s gubitkom pamćenja i gubitkom hrabrosti i snalažljivosti, simbol depresije je potreba za pomoći i predstavlja ranjivost. Klix.ba je nedavno dokumentirao da sustav mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini još uvijek nema razumijevanja, pacijenti često ne znaju razlikovati to dvoje. Zbog toga se stručnjaci zalažu za više javnih kampanja i edukacija, jer samo otvorenom raspravom javnost može smanjiti stigmatizaciju i olakšati najugroženijima.
U konačnici, moguće je tvrditi da svaka od ovih priča ima univerzalnu poruku. Bilo da se radi o praćenju uspomena, suočavanju s opasnošću ili borbi protiv nevidljive bolesti, svaka osoba ima zajedničku dilemu koja se tiče održavanja snage i dosljednosti. Često se koristi za opisivanje postupka fotografiranja ili pomoći drugom pojedincu s njegovim osobnim problemima. Svi ovi primjeri pokazuju da život ne ovisi samo o onome što vidimo, već io onome što osjećamo i komuniciramo s drugima.
