Serija Bolji život je jedna od najgledanijih u regionu i do sada je reprizirana bezbroj puta a ipak je i dalje aktuelna. Jednu od glavnih muških uloga u njoj je odigrao pokojni Marko Nikolić.
Pamtit ćemo Marka Nikolića, glumca koji je posjedovao prepoznatljivo lice i vokal tijekom mladosti i djetinjstva. Njegova uloga kao Giga Moravec u kultnoj seriji Bolji život dovela ga je do toga da postane jedna od najpopularnijih osoba u javnosti, ali iza njegove ljubazne i spokojne vanjštine krio se težak i tihi sukob koji je obilježio kraj njegova života.
Marko je preminuo 2. siječnja 2019. s određenom dostojanstvenošću i bez ikakve pompe, onako kako je živio. Malo tko je znao da se godinama bori s teškom bolešću. Unatoč tome što se rjeđe pojavljivao u javnosti, nikada nije javno govorio o svom zdravlju. Prve simptome osjetio je nekoliko godina ranije, ali je umjesto toga odlučio odgoditi posjet liječniku.
Kako je objasnio svojim prijateljima od povjerenja, nije želio nositi teret drugih, publike ili svojih kolega. Kada bol više nije mogao podnijeti, konačno je potražio pomoć, a tada mu je postavljena dijagnoza koja mu je promijenila život – rak pluća. Unatoč teškoj situaciji, Marko je zadržao svoju vjeru i dostojanstvo. Dočekan je bez brige, nije tražio suosjećanje, već se povukao u svoju osobnu rezidenciju, okružen obitelji i najpouzdanijim prijateljima. Njegov je sukob bio tih, ali svodnevni.
- Mnogi su kasnije saznali da je sam putovao javnim prijevozom na kemoterapiju – običan čovjek, s nevjerojatnom hrabrošću. U jednoj prezentaciji opisao je kako se mučio stati u prepun autobus, a bezimeni čovjek koji je mislio da je slabiji od drugih ponudio je pomoć nekome drugome, ne prepoznajući velikog glumca pred sobom. Nakon dvije godine sukoba, činilo se da je bolest konačno pobijeđena.
U pisanom odlomku za časopis, Nikolić je raspravljao o tome kako je prebrodio najgore i kako više nema straha od smrti, ali i dalje zadržava naviku da ne pije, ne puši i ne jede meso. Nekada je imao veliku želju za slatkim, danas sam priprema hranu koja je povezana s terapijskim tretmanima i inzulinom. Također je imao dijabetes. Međutim, unatoč okolnostima, rekao je da se osjeća dobro, da ima snage, duha i volje za uspjehom.
Njegovi posljednji dani bili su posvećeni provođenju vremena u svom domu, daleko od pogleda javnosti. Većinu vremena posvetio je kćeri i unucima. Bio je miran, ali aktivan. Pokušavao je izbjeći pokapanje drugih, čak i kada mu je to bilo najteže. Njegovi prijatelji i suradnici opisivali su jedinstvenu tišinu koju je posjedovao – tišinu koja uključuje sav zvuk. Do kraja je zadržao ulogu glumca: skupljao se, komponirao i nenametljivo koračao kroz svoju jednostavnu prirodu.
Njegova kći Mina progovorila je nakon očeve smrti. Priznala je da se obitelj mentalno pripremala za kraj, jer je bolest trajala dugo. Unatoč očekivanju određene tuge, rekla je da se to dogodilo bez ikakvog planiranja. Rijetko posjećuje grob, ali kada to učini, sa sobom nosi glazbu koju je Marko volio – Olivera Dragojevića, Beatlese, Animals. Osmjehnula mu se, unatoč uvjerenju da to nikada neće učiniti. Sada to i čini, kao ceremoniju koja olakšava njezino druženje s njim.
Vijest o smrti Marka Nikolića proširila se cijelom zemljom. Danima su ljudi dolazili pred Jugoslavensko kazalište za Drury, ostavljali cvijeće, pisali poruke i odavali počast čovjeku koji je bio više od pukog glumca. Njegova spokojna i plemenita priroda učinila ga je simbolom epohe. Bio je utjelovljenje tihe izjave, prisutnosti koja ne zahtijeva pažnju, moći koja ne viče. Do samog kraja zadržao je odanost sebi – daleko od sentimentalizma i patosa.
U posljednjem dijelu svog života sudjelovao je sa stilom, tišinom i snagom sličnim onima na pozornici. Njegov odlazak imao je prazninu, ali i potpis. Primjer procesa borbe, kako živjeti i kako otići – uzdignute glave. Marko Nikolić ostat će upamćen kao čovjek koji je sa sobom nosio tišinu, ali tom tišinom rekao je više od onih koji glasno govore.
