Ljudi sa naših prostora i danas odlaze u velikom broju da žive i rade u inostranstvu da bi sebi i članovima svoje porodice obezbjedili život koji je dostojan čovjeka. Mi vam danas donosimo jednu priču na tu temu.
Velika proslava krštenja održana je na Zlatka, sv. Nikolu, i tog dana u njegovom domu nije nedostajalo skromnosti. Pola sela je sudjelovalo, stolovi su bili postavljeni ispod svinjetine, janjetine, kolača i pića. Zlatko je uživao u razmetanju. Posjedovao je značajno imanje, traktore, zemlju i reputaciju vođe. Kumovi su preuzeli vodstvo, bilo je glazbe i slavlja, a Zlatko je uživao u pažnji. Imao je brata, Gorana, koji je prije 10 godina otputovao u Njemačku. Rijetko su razgovarali.
Zlatko je čuo glasine da je Goran uspio, da ima tvrtku, ali ga je ipak brinuo nedostatak novca ili povrata. U selu je prethodno priznao da ga je brat zaboravio i da je nesretnik. Te večeri, tijekom proslave, netko je tiho pokucao na vrata izvana. Zlatko se digao na noge, još uvijek pomalo pijan, i otvorio vrata. Goran je stajao na pragu, usred snježne mećave. Međutim, ne onako kako je očekivao.
Imao je poderani, stari kaput i cipele prekrivene mrazom. U ruci je držao plastični kofer s malim komadom jeftinog kruha. Izgledao je kao žrtva mnogih teškoća. Goran je bez riječi pozdravio skupinu i zatražio samo san i koricu kruha. U tom trenutku, Zlatku je nedostajalo žaljenja, već je osjećao sram. Obratio se prisutnima, kumovima i Eliti u selu, osjećajući se sramotno što je izgled njegovog brata sličan onome pred mnoštvom. Njegove riječi bile su oštre, hladne i bez suosjećanja. Otpratio je vlastitog brata kroz snijeg, upućujući ga da ode do zgrade ako mu je hladno.
- Vrata su bila zapečaćena, a Goran je ostao sam u mraku. Krik mu se smrznuo na usni. U blizini, u maloj, napuštenoj kući, treperilo je slabo svjetlo. Djed Vlada, siromašan čovjek sela, živio je u tom mjestu. Goranovo kucanje bilo je čujno. Vlada mu ga je posvetila i dopustila mu da uđe bez pitanja. Nedostajalo mu je i bogatstva i okusa, umjesto graha i Proje, ali je sve posvetio gostu. Za njega je gost bio svet. Te večeri, Goran je dugo iskusio utjehu, prvo u knjizi, a zatim i na osoban način.
Temperatura pećnice nije ista kao ljudska, ali oboje jesu. Vlada mu je dala stolicu, a ja sam sjeo na pod. Nije se raspitao o njegovom identitetu, podrijetlu ili statusu. Saznao je samo da je pred njim stajao čovjek s mrazom. Ujutro je Zlatko, koji je bio mamuran, izašao na terasu. Ono što je vidio činilo se kao san. Limuzina zacrnjena najnovijim Mercedesom iz Münchena bila je postavljena ispred napuštene vladine rezidencije. Vozač automobila u svečanoj odjeći izašao je iz vozila i skinuo skupi kaput i cipele.
Obratio se Goranu s dozom poštovanja koja se ne može opisati. Pred Zlatkovim očima, Goran je skinuo staru odjeću i obukao novo odijelo. Uspravio se i u tom trenutku više nije izgledao kao prosjak, već kao moćna osoba. Zlatko je tada shvatio veličinu jaza između bogatstva i dostojanstva. Pokušao se objasniti, pokušavajući se nasmijati i pozvati brata natrag u kuću. Međutim, Goranov pogled nije se promijenio. Objasnio mu je da se pojavio u toj odjeći kako bi procijenio ima li brata ili samo žrtvu.
Da je sinoć stigao u Mercedesu, bio bi na čelu stola. Tako je došao do snijega. Goran je pred svima odbio priznati Zlatka i umjesto toga zahvalio djedu Vladi. Izvukao je debeli svežanj novca i dao ga starcu, rekavši da je to dovoljno za novi dom i mirnu mirovinu. Objasnio mu je da je uspješno završio test čovječnosti na kojem je njegov vlastiti brat pao. Goran je otišao, a Zlatko je ostao u pidžami, na snijegu, bez ičega. Njegova kuća bila je prepuna hrane i posjetitelja, ali mu je duša bila pusta.
Lokalni portali koji obično dokumentiraju ovu vrstu priča iz manjih zajednica često pripisuju proslave i sprovodi koji najtočnije opisuju pravu prirodu ljudi, u tim vremenima se maske najlakše skidaju. Domaći sociolozi priznaju da bogatiji pojedinci često krivo predstavljaju osnovne ljudske osobine, dok se prava plemenitost najčešće opaža u situacijama koje se najmanje očekuju.
Kako podcrtavaju lokalni povijesni pripovjedači života na selu, čovjek se ne mjeri količinom hrane koju ima na stolu, već količinom koju je baci preko praga. Zlatko je imao sve osim svog brata ili sestre. To je gubitak koji se ne može nadoknaditi traktorima, punim stolovima ili cijelim selom za stolom.
