Smrt je pojava koja je sastavni dio života i sve nas čeka prije ili kasnije. Mnoge fascinira pitanje šta se dešava nakon nje da li postoji neki drugi oblik života ili je ona stvarno kraj.
Postoje priče koje utječu na svakoga tko ih čuje, jer dopiru do najdubljeg dijela nas – pitanja života ili smrti. Jedna priča je od Vladimira, koji tvrdi da je iskusio klinike smrti i svjedočio nečemu što je promijenilo njegovu perspektivu na život. Dugo je šutio u nadi da će izbjeći ismijavanje i pogrešno tumačenje, ali danas je odlučio podijeliti ono što je doživio s “drugom stranom”.
- Vladimir je pretrpio težak srčani udar koji mu je ostavio teško srčano stanje zvano srčani udar. Liječnici su ga pokušali reanimirati, ali u jednom trenutku srce mu je prestalo kucati. Službeno je proglašen klinički mrtvim više od četiri minute. “U tom trenutku nisam osjećao bol, nisam shvaćao da imam tijelo.
Doživio sam samo neusporediv mir, kao da sam zaspao u beskonačnom svjetlu”, kaže. Tvrdi da se odjednom osjećao kao da lebdi nad svojim tijelom, a liječnici su pokušali reanimirati ga. “Promatrao sam sebe za stolom za večeru, čuo sam svaki razgovor između njih. Jedan liječnik je rekao da više nema pulsa.” Pokušao sam im vikati da sam ovdje, da ne odustajem, ali nisam imao glasa. Samo sam svjedočio.” Nakon toga, Vladimir je objasnio da se našao na mjestu koje nije mogao riječima opisati.
Sve je bilo obasjano mekim, toplim svjetlom. Nije to bilo tipično svjetlo, već poput oblika energije koji vas je privukao i umirio. Doživio sam romantizam koji nijedan drugi čovjek ne može shvatiti. Nakon toga, promatrao sam figure koje sam prepoznao – svog djeda, majku i nekoliko drugih dragih osoba koje su preminule prije nekoliko godina. Svi su se pretvarali da mi se smiješe.
Nedostajao mi je osjećaj straha, umjesto toga, imao sam osjećaj ugode i topline.” Rekao je da je u tom trenutku izgledao kao da sve razumije: značaj života, postojanja, patnje i sreće. U tom svijetu, riječi i vrijeme su odsutni. Sve je lucidno, sve je racionalno. Shvatio sam da ne sanjam, jer je percipirana stvarnost bila intenzivnija nego ovdje. Međutim, u jednom trenutku, Vladimir je izvijestio da je čuo glas koji mu je rekao: “Još nije tvoje vrijeme.
Vrati se.” Odmah se osjećao kao da klizi unatrag i vraća se u svoje tijelo. Liječnik je dao sljedeću izjavu: “Imamo otkucaje srca!” Buđenje nije bilo jednostavno. Kad sam prvi put otvorio oči, nisam bio siguran gdje sam. Bio sam iscrpljen, ali sam i dalje imao osjećaj povratka nečemu značajnijem od života.” Kasnije, Vladimir nije mogao podijeliti detalje o tome što se dogodilo. “Ljudi bi vjerovali da sam lud. Nisam želio da me smatraju bhaktom.
Međutim, to iskustvo je na mene imalo drugačiji učinak. Više se ne bojim smrti. Shvatio sam da to nije konačno odredište, već prijelaz koji um ne može razumjeti. Danas Vladimir ima mirniji život nego ikad prije. Tvrdi da više cijeni manje stvari, da ga ne frustriraju svakodnevni problemi i da želi podijeliti sa svima da život ima dublje značenje. “Smrt nije ono što smo očekivali.” Nema tame, nema boli. Samo svjetlost, ljubav i istina.”
Smatra se da njegova pripovijest ima duhovnu komponentu, dok drugi vjeruju da je riječ o halucinaciji uzrokovanoj nedostatkom kisika u mozgu tijekom završne faze kliničke smrti. Međutim, Vladimir ne želi da mu se vjeruje. “Razumijem što sam promatrao i osjećao.” To iskustvo bilo je činjeničnije od svega što sam ikad doživio u životu. Ne može se stvoriti to iskustvo – sklad koji pokriva svaki aspekt vašeg bića. Sedamnaest godina nakon toga, komentirao je da je konačno prevladao svoj strah i odlučio progovoriti.
Možda će netko pronaći utjehu u mojoj priči. Ako sam svjedočio stvarima kojima sam svjedočio, onda smrt nije konačno odredište, već povratak kući. Njegove riječi i danas izazivaju jezu i poštovanje, jer unatoč rastućoj znanosti o misteriju smrti, pitanje kako se ona odnosi na ljude ostaje jedno od najvećih pitanja čovječanstva. Vladimir vjeruje da je imao priliku istražiti tajnu, nakratko, prisjetio se.
