Šale i vicevi su kratke forme šaljivog sadržaja čiji je jedini cilj da izazovu smijeh i dobro raspoloženje kod čitalaca ili slušalaca. Mi vam u nastavku donosimo jedan koji je jako popularan.
Dodatni tekst
Dok rani mir još obitava na ulicama gradova poput Berlina, Stockholma ili Beča, u skrovitim područjima gradilišta svakodnevna rotacija tihe, ali predane borbe već je započela. U toj regiji betona, buke i čelika, radnici iz Bosne i Hercegovine prisutni su ne samo na vanjštini objekata koje grade, već iu tihoj povijesti suvremene europske migracije. Ova priča nije samo o poslu, već io postojanju i prirodi sebe. Nostalgija, kazna, ponos i patnja u tišini dio su toga.
- U životima ovih pojedinaca bauštela nije samo mjesto fizičkog rada, već i prostor preživljavanja, arhiva sjećanja i ogledalo nepokolebljivog dostojanstva. Narativ bosanskohercegovačkih zaposlenika u Europi traje desetljećima, počinje šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su formalizirani ugovori o radu između bivše Jugoslavije i razvijenih zemalja Europe, poput Njemačke i Austrije. Kasnije su tisuće pojedinaca iz Bosne, prvenstveno muškaraca, s malom prtljagom i skromnim očekivanjima krenuli u nepoznato.
Njihovi su ciljevi bili jednostavni, ali značajni: Povećajte bogatstvo za obitelj Vratite novac obitelji Kasnije se vratite s konkretnim rezultatom. Međutim, ono što je zamišljeno kao privremeno mjesto za mnoge je postalo životni put bez povratka. Novi migracijski val dogodio se tijekom 90-ih godina, potaknut ratom u Bosni i Hercegovini. Kasnije su mnogi pojedinci potražili sklonište, no umjesto sigurnosti, pronašli su novi način otpora. Danas, na europskim građevinama koje su pomiješane s jezikom, zakletvom i oruđem, lako možete čuti kako se bosanski jezik govori s humorom i gorčinom.
To je mjesto gdje se ne brinu o diplomama, već o izdržljivosti i snalažljivosti. Među zaposlenicima ima bivših profesora, studenata, vozača, pa čak i inženjera. Svi su se ovdje zaposlili bez ikakve formalne titule, ali ipak imaju častan ugled. Tipičan dan zaposlenja ima sljedeću strukturu: Probuditi se prije jutarnjeg sunca. Uzimanje kave i pušenje u pauzi. Psovke koje pružaju način za bijeg i smijeh koji suzbija umor. Rad u ekstremnim uvjetima – od vrućeg ljeta do hladne zime. Solidarnost i humor kao sredstvo za život Na gradilištu fokus nije na tome tko ste, već na tome kako funkcionirate i kako pomažete drugima.
Najveća prepreka ovim osobama nisu samo radni priručnici, već i gubitak njihove individualnosti. U zemlji prebivališta često ih se smatra “gastarbajterima” ili “strancima s novcem”. U svojoj domovini stekli su sve veću popularnost. Njihova će djeca živjeti u drugoj kulturi, izgubit će svoj jezik i nastojat će održati tradiciju, vjeru i sjećanja. Tjedni završavaju u zemlji porijekla, barem ceremonijalno: Gledaju programe bosanskih televizija. Pripremaju hranu od nule.
Promatraju Sevdahovo prisustvo i s lijepim sjećanjima piju kahvu. Međutim, mnogi su ljudi svjesni činjenice da se više nikada neće u potpunosti posvetiti određenoj lokaciji. Njihovo je srce podijeljeno između dva odvojena svijeta: zemlje koju su odlučili napustiti i domovine koju nikada nisu u potpunosti prigrlili. Unatoč većem prihodu, troškovi koje plaćaju također su visoki. Svaki uspjeh ili neuspjeh ima cijenu ili €uro, odnosno povezan s njim je odricanje od beskonačne životne potrage bez određenog cilja.
Najčešći prolaznici su: Tjelesno zdravlje – bolovi u leđima, oštećeni zglobovi, problemi s disanjem Psihički stres – usamljenost, nesigurnost posla i status nepredvidivih radnika Obiteljske posljedice – brakovi su raskinuti, djeca otuđena, prazni domovi još uvijek puni boli. Unatoč pritužbama, oni su neuobičajeni. Radnici šute i predano. Svaki osmijeh rezultat je priče o predanosti, predanosti i strpljivoj odanosti. Bosanski radnik u emigraciji nema nakita. Njegovo zvanje nije navedeno na spomenicima, a ulice nemaju njegovo ime. Ipak, uspomena na njega još je s nama: U strukturama koje je zamislio
U rutama koje je odabrao Kroz obrazovanje svoje djece U domovima koje je sagradio, iako možda ne živi u njima. Unatoč tome što često nisu vidljivi, ti su radnici nositelji sudionici tihe faze europskog razvoja. Njihova vrijednost ne temelji se na iznosu koji su zaradili, već na iznosu koji su posvetili drugima. Dok svijet slavi priznate i priznate, radnici s Bauštele i dalje ostaju u drugom planu. Međutim, njihova tiha hrabrost i marljivo dostojanstvo uzrokuju da budu primatelji našeg vremena. Oblikovali su planetu bez puno pompe, umjesto toga, formirali su svoje svjetonazore kroz ruke koje konstruiraju, leđa koja podržavaju i srca koja ne odustaju.
Njihovi naslovi možda nisu zabilježeni u povijesnim knjigama, ali su upisani u temelje svake zgrade, svakog kata i svakog zida. U eri u kojoj se ignoriraju oni koji ne traže pozornost, izvještaji tih pojedinaca zaslužuju da budu ispričani. Ne kao sredstvo slavljenja, već kao sredstvo izražavanja istine i zahvalnosti. Jer, bez spomenika, njihova su postignuća i dalje vrijedna divljenja, u svakom smislu te riječi.
