Slučajevi ostavljanja tek rošene bebe i napuštanja od strane roditelja na žalost nisu rijetkost ni u današnje vrijeme. Donosimo vam Vesninu priču koju je majka ostavila u plastičnoj kesi.
Priča o Vesni, ostavljenoj kao djetetu u vreći na Kalemegdanu, izaziva snažne emocije kod svih koji je čuju. Vesna Petrović je od samog početka života bila ostavljena pored skladišta na periferiji Beograda — bez imena, bez veza i bez ikoga tko bi je nazvao svojom. Njena sjećanja na postojanje počinju u Ćupriji, mjestu koje je s vremenom postalo njen dom. Tamo je posvojena, a njezino djetinjstvo obilježila je borba njezine Zvečanske i udomiteljske obitelji čiji su detalji uglavnom izblijedili iz njezina sjećanja. Svoje biološke roditelje nikada nije imala prilike upoznati, a njezini posvojitelji preminuli su prije više od trideset godina te je ostala uskraćena za bilo kakav uvid u svoje podrijetlo.
- Ni u trenucima smrti nisu otkrili da ona nije njihov biološki potomak. Potraga za njezinim identitetom započela je suptilno, činom otvaranja stare ladice u njenoj rezidenciji iz djetinjstva. Ova početna akcija dovela ju je na dug, mučan i neizvjestan put, od matičnog ureda u Starom gradu, preko Zvečanske – nekadašnjeg doma za najmlađe – do Doma za nezbrinutu djecu Braće Jerković. Na svakom je mjestu otkrila ostatke svoje prošlosti, ali nijedno nije razjasnilo njezinu istinu. Svako otkriće potaknulo je daljnja istraživanja.
Činilo se da nitko nije želio ili mogao otkriti tko ju je napustio, tko joj je dao ime ili identitet njezinog pravog podrijetla. U izmaglici sjećanja i neizrečenih istina, kao slabašni sjaj ostala je u njezinoj svijesti jedna jedina rečenica koju je davno izgovorila daleka rodica: da je tu negdje njena sestra blizanka. Tri godine ranije objavila je na Facebook stranici dobrotvorne udruge “Gestohlene werkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder exIu” (Ukradena/Prodana djeca traže svoje biološke roditelje i Roditelji traže svoju djecu iz bivše Jugoslavije), koja se fokusira na stradanje otetih, ali i otetih, napuštenih i napuštenih majki i braća i sestre. tražeći svoje najmilije.
U poruci je navela da ju je rodbina posvojitelja obavijestila da postoji sestra blizanka koja živi u Novom Sadu. Vesna napominje: “Moja krvna grupa je B pozitivna. Iako još nisam napravila MyHeritage DNK test, planiram to učiniti u skoroj budućnosti. Ako pronađem svoju majku, ne krivim je, jedina mi je želja upoznati je i saznati imam li još nekoga u rodu osim djece.” Nadalje je aludirala na svoje najranije dane nakon rođenja, tijekom kojih se kao dijete bez pratnje našla u beogradskoj Zvečanskoj, te detaljno opisala nedaće koje je proživjela kao dijete prije posvojenja.
Vesna se predstavlja kao Nera Manojlović, ime koje se vezuje za njezino otkriće 10. svibnja 1963. godine u šumi ispod Kalemegdana, u blizini skladišta Tehnohemije u Donjem gradu u Beogradu. U trenutku otkrića bila je umotana u bijelu dekicu, ukrašenu s dvije bijele flanelske pelene, a oko nje je imala podvezanu pupčanu vrpcu. Osim toga, bila je smještena u smeđu torbu, koja je bila prekrivena šalom s raznim figurama u žutoj, crnoj, plavoj i smeđoj boji.
Kao nedonoščad, moje podrijetlo je bilo neizvjesno, što je dovelo do toga da sam smještena u Zvečansko, u Beogradu, na brigu i zaštitu. Ova je registracija ozvaničena odlukom od 30. svibnja 1963. Dobio sam ime i određen mi je datum rođenja, kao što je prikazano u mom rodnom listu, gdje je 20. travnja 1963. moj datum rođenja. Godine 1965. usvojena sam u Ćupriji, gdje su mi promijenili ime u Vesna Petrović. Gajim nadu da će me netko prepoznati; Vjerujem da moja sestra blizanka vjerojatno sliči meni. Izrazila je zahvalnost svima u grupi koji su im mogli pomoći.
