Sa naših prostora su ljudi oduvijek odlazili u pečalbu a najčešća destinacija i prije i danas je bila Njemačka. Novac koji su zarađivali teškim radom su koristili da u zavičaju naprave kuće.
Razgovaramo o duboko emotivnoj i tragičnoj situaciji koja se tiče mnogih naših gastarbajtera i njihovih obitelji. Mnogi ljudi cijeli svoj život posvete radu i izgradnji prebivališta izvan domovine, no to se često događa zbog raznih obaveza i prepreka koje vrlo malo vremena provode u svom domu. Ovo nije samo narativ fizičkog prostora, već i nešto dublje: tiče se osjećaja asocijacije, mjesta koje bi trebalo biti utočište, ali koje postaje mjesto otuđenja i žaljenja. Jedna obitelj dijeli svoju priču o tome kako su godine odanosti, truda i nade posvećene njihovom sinu, kao i dom koji su zajedno izgradili, polako postale drugačija priča.
- Sinov brak sa ženom koja im je bila odana i ljubazna rezultirao je time da nije mogao zaštititi njihov dom od sjene koja je padala s njihove strane. Njihova majka. Ta žena koja je počela zauzimati sve više i više prostora kako se njihov život u inozemstvu počeo oblikovati, na kraju je postala vodeća figura u njihovoj rezidenciji. Uselila se u rezidenciju koju su izgradili vlastitim rukama i trudom, kamen po kamen, unatoč tome što je zbog njezina lošeg statusa i očajničke potrebe za pomoći trebala biti samo privremena rezidencija. No, ta “privremenost” trajala je desetljećima.
Kada su ih posjetili, osjećali su se kao da su potpuno nesvjesni mjesta koje su smatrali svojim domom. Sve što su njegovali i uređivali je izmijenjeno. Njezine su odluke bile značajne, ona je pravila raspored, pravila i stvarala atmosferu. Sin, koji je prije bio temelj njihove obitelji, sada kao da je izgubio energiju za borbu i potpuno je šutio, kao da je izgubio podršku za to. Činio se kao da je zarobljen između dva oceana, ni s jedne strane nije imao obale, bio je izgubljen u vlastitom životu. Na prvom putovanju nakon preseljenja dočekalo ih je nešto što nisu očekivali ni u najluđim snovima. Umjesto toplih riječi dobrodošlice, smatrali su ih običnim gostima, pa su ih tako i tretirali.
Nisu imali pravo ni na jedan dio prostora. Rečenica koja ih je zaledila je “Vi samo sjedite, gosti neka budu u središtu pozornosti”. Ta je hladnoća prožimala svako vlakno njihove predanosti domu kojem su posvetili godine života stvaranju. Svako stablo u dvorištu, svaki zid i svaki drugi detalj bili su podsjetnik na njihovu predanost i odanost, ti podsjetnici se sada potiskuju i uklanjaju iz atmosfere. Čak i mali dio posla, poput posluživanja kave, pokazao je taj nedostatak topline i distance. Sin, koji bi i bez pogleda mogao naznačiti njihovu prisutnost, bio je zatvoren u svom vlastitom svijetu.
Njegova supruga i njihova majka su se pobrinule za svaki aspekt njihovog putovanja, uključujući i vrijeme ručka, rekli su da su svi bili umorni. Sve je bilo unaprijed isplanirano, a njihove emocije i želje bile su potpuno zanemarene. Te večeri, dok su spavali u gostinjskoj sobi, patnja zbog otuđenja bila je nesnosna. Osjećaj tihog, dubokog žaljenja što više ni na koji način ne odgovaraju bio je štetniji od teških uvjeta s kojima su se morali nositi u inozemstvu. Nije ružnoća bila ta koja je negativno utjecala na njih, već gubitak osobnog prostora, osobnog identiteta na dotadašnjem teritoriju. Nakon toga su shvatili da jedva čekaju da ih netko pozove natrag u život kojeg su prethodno napustili.
Vrijeme je da se prestanu ponašati jednostavno kao gosti, ne samo u svojim domovima, već iu svojim odlukama iu vlastitoj udobnosti. Povratak svome domu nije uvijek moguć na način na koji biste željeli, ali povratak sebi jest. Pokušava pronaći energiju za rekonstrukciju unutarnjeg svijeta, prostora u kojem mogu biti ono što jesu, osjećati pripadnost i imati sigurnost. Možda nisu zahvalni za svoje godine predanosti ili priznanja, možda neće čuti riječi koje bi mogle zaliječiti rane, ali najvažnije je da pronađu snagu da krenu dalje i ponovno razviju osjećaj pripadnosti. Dom nije primarno struktura od cigle ili drveta, već prije osjećaj druženja, sigurnosti i mira.
Kada se ta emocija iskorijeni, ostaje samo praznina koja postavlja pitanje o našem mjestu: gdje mi uistinu pripadamo? Što je zapravo dom u koji bismo trebali ići ako ne naš vlastiti? Ova pripovijest nije samo odraz osobne tragedije jedne obitelji, već predstavlja i univerzalna pitanja koja imaju mnoge ljude. Mnogi posjetitelji stvaraju ne samo domove, već i živote koji su udaljeni od svojih zemalja, tada doživljavaju surovu istinu da ne mogu biti ono što su izvorno bili u svojim domovima. Njihove žrtve često ne žele priznati njihovo postojanje, a njihove se emocije zanemaruju. Međutim, istina je da bi svaka osoba trebala imati svoj vlastiti prostor koji joj omogućuje tišinu i prihvaćanje, ne bi trebali biti samo gost u vlastitom domu, već i dio njihove priče i prebivališta.
