Veliki broj naših ljudi koji provode cijeli život u inostranstvu maštaju o tome kako će kraj života provesti u svojopj domovini i od ušteđenog novca kod nas prave kuće ili kupuju stanove.
Naš sin, kojeg iznimno cijenimo, oženio je ženu koja nam je, moram priznati, bila izazov za zagrljaj. Nije to bilo zbog njezina karaktera, već zbog njezine majke, koja ga je stalno pokušavala “prisvojiti” za svoje potrebe, pokušavajući ga oblikovati prema svojim očekivanjima. Prije nego što smo se mi vratili u Srbiju, dobili smo vijest da se njegova svekrva uselila kod njih — u našu kuću. Rekao je da je situacija “privremena” i da joj treba pomoć jer je “ostavljena sama”. Međutim, mjeseci su se pretvorili u godine.
Sada kada dođemo u posjet, više se nađemo kao gosti nego kao domaćini u domu koji smo nekada zvali svojim. Njezina prisutnost djeluje zagušljivo, a njezine primjedbe, odluke o tome gdje se nalazimo i postupci odaju stav kao da je sve sama odredila. Većinu vremena šutimo jer želimo izbjeći povećanje tereta našeg sina. Naša je namjera spriječiti ga da se osjeća rastrganim između svoje odanosti nama kao roditeljima i njegove ljubavi prema svojoj ženi. Međutim, svake večeri dok se povlačim u krevet, pitam se jesu li naši napori bili uzaludni.
Jesmo li pogriješili što smo mu sve posvetili, a ništa nismo zadržali za sebe? Kad sagledam sve elemente zajedno, postaje očito da mi nemamo ni kuću ni dom. Umjesto toga, ostaje nam osjećaj otuđenosti, čak i u snu. Prilikom prve najave našeg dolaska, atmosfera je bila prilično neugodna, podsjećajući na situaciju kada dođu nepozvani gosti. Njezina majka – zapravo ista ta svekrva – preuzela je brigu oko pospremanja kuće, mijenjanja posteljine i preuređivanja dnevne sobe. Naš sin je djelovao malo suzdržano, kao dijete koje je svjesno da je prekršilo obećanje.
Po dolasku nije izgovorena dugo očekivana rečenica koju smo zamišljali tijekom godina rada u inozemstvu – „Dobro došli kući“. Umjesto toga, dočekala nas je opaska njegove svekrve: “Vi samo ostanite sjediti; gosti bi trebali privući najviše pažnje.” Našim uvaženim gostima. U rezidenciji koju smo izgradili iz temelja, na zemljištu koje smo sami kupili, svaka odabrana pločica i svako posađeno drvo odražavali su naše izbore. Pokraj nje sjedio je njezin otac, svekar, koji se predstavljao kao gospodar kuće. Kad je kava poslužena, bila je očekivano hladna i bez ikakve topline.
- Činilo se kao da smo stigli u nepristojan hotel, a ne u dom kakav smo zamišljali. Naše su oči tražile našeg sina, žudeći za riječju – bilo kojom izrekom koja bi nam mogla smiriti živce – ali on je ostao pogrbljen, spuštenih ramena, kao onaj koji se odavno predao usred bitke. Odredili su vrijeme za ručak, raspored sjedenja, pogodno vrijeme za posjet “svojim prijateljima” – čak su predložili i kada završiti posjet “zbog zajedničkog umora. Mi smo pojedinci koji su izgradili svaki aspekt te rezidencije. Mi, koji smo se suzdržavali od bilo kakve udobnosti, učinili smo to isključivo kako bismo olakšali njegovu lakoću.
Zauzeli smo svoja mjesta kao neželjeni gosti, a njihovi pogledi sugerirali da treba izraziti zahvalnost što imamo samo mjesto za odmor. Taj osjećaj tereta bio je tišti nego svih godina koje smo radili u tvornicama i na gradilištima. Iako su nam srca bila teška od tuge, šutjeli smo da mu ne zakompliciramo stvari. Kako se večer bližila kraju i plahte su nam pokazane, njegova je svekrva primijetila: “Uredili smo vam gostinjsku sobu za odmor tijekom vašeg boravka.
Smještaj za goste. Unutar naše rezidencije. Te smo noći ležali budni, ležali u tišini i gledali u strop. Postalo nam je jasno da je transformacija neophodna. Shvatili smo da više ne možemo ostati stranci vlastitim životima. Štoviše, sinulo nam je da najznačajniji korak koji bismo mogli poduzeti neće biti povratak kući, već putovanje natrag sebi samima.
