Danas vam donosimo jednu zanimljivu priču o jednom testu koju je bogati starac odlučio da sprovede. Naime on je bio vlasnik supermarketa i želio je da provjeri kakvi su ljudi njegovi radnici.
Priča o čovjeku koji je u dobi od 90 godina odlučio iskušati vrijednost svog nasljeđa glumeći beskućnika. Svo svoje akumulirano bogatstvo, uključujući svoj položaj, ugled i moć, posvetio je potrazi za istinom o ljudskoj prirodi. Njegovo iskustvo pokazuje da se veličina ne postiže poslovnim uspjehom, već pozitivnim utjecajem koji ostavljamo za sobom kao simbol dobrotvornog ponašanja.
Ovo je priča o gospodinu Hutchinsu, vlasniku najvećeg lanca trgovina mješovitom robom u Teksasu, koji je prepoznao da je bogatstvo bez čovječanstva u biti prazna ljuska. Kada je izgubio suprugu i ostao sam bez djece, shvatio je da njegovo nasljeđe ne bi trebalo biti dano onima koji nisu svjesni prave vrijednosti osobe. Tijekom godina u kojima većina ljudi uzima pauzu, pretvarao se da je beskućnik kako bi otkrio tko je u njegovom velikom poslovnom carstvu dostojan primiti ono čemu je posvetio svoj život.
Ušao je u svoj osobni supermarket u staroj odjeći, s neobrijanom bradom i mirisom koji je automatski odbijao ljude. Čim je ušao unutra, osjetio je poglede na sebi, šaputanje iza sebe i nelagodu koja je gušila svaku ljudsku interakciju. Mladi zaposlenici koji bi ga tradicionalno pozdravili s poštovanjem gledali su ga s odbojnošću. Blagajnica je promatrala postupke svoje kolegice i rekla: Smijući se, pitao ju je nije li primijetila smrad, dok je roditelj odmicao svoje dijete od njih kao da je u opasnosti.
- U tom trenutku svjedočio je hladnoj istini: svi njegovi napori bili su očiti, a posljednje što je vidio bila je slika beživotnog sustava. Sustava koji mu je odmah uskratio svoju moć i vanjsku ljepotu. Čak mu je i njegov stari prijatelj, Kyleov menadžer, rekao da napusti objekt jer kupci žele ljude poput njega. Međutim, usred osuđivanja i nedostatka brige, pojavio se netko sasvim drugačiji. Mladi zaposlenik po imenu Luis, koji je bio nisko rangiran, prišao mu je uz rame i tiho mu dao obrok, kavu i lijepu riječ. U toj maloj odanosti bilo je više ljudskosti nego u svim poslovnim partnerstvima koja je Hutchins sklopio u svom životu.
Luis nije pitao za njegov identitet, podrijetlo ili zahvalnost. Ponio je sendvič sa sobom, pogledao ga je u oči i rekao: Značajan si. Ne dopusti nikome da te uvjeri u suprotno. Ovi trenuci nas prožimaju univerzalnim vrijednostima koje prepoznaju i domaći izvori poput projekta “Srce na dlanu”, koji godinama naglašava važnost poštovanja ranjivih skupina stanovništva, inzistirajući da se “stvarno bogatstvo” ne temelji na predmetima, već na načinu na koji komuniciramo s drugima.
Tijekom razgovora s Luisom, Hutchins je prepoznao da nisu sve borbe neuspješne u svijetu apatije. Neki pojedinci su velikodušniji od drugih, bez potrebe da traže nagradu i bez izračunavanja cijene akcije, što je često slučaj u akcijama Crvenog križa, gdje volonteri pokazuju da suosjećanje ne zahtijeva titulu, već se rađa iz srca (izvor: Crveni križ Srbije, izjave volontera). Dok je zagrizao sendvič i promatrao mladog zaposlenika, postalo je očito da je on taj koji bi trebao upravljati svojom tvrtkom.
Ne zbog svojih talenata, već zbog stvari koje je imao u sebi: iskrenosti, empatije i sposobnosti da bude čovjek kada ga nitko ne promatra. Kao što je objasnio jedan svećenik iz Hrvatske: “Nasljeđe nije ono što iza sebe ostavljaju zidovi, već ljudi koji ostaju” (izvor: župne novine crkve sv. Ivana u Osijeku). Tada je donio odluku: predat će svu svoju imovinu, lanac trgovina i zaklade koje su mu postale poznate, u zamjenu za Luisa, čovjeka koji ga je prepoznao kao ljudsko biće koje su drugi smatrali smetnjom.
Međutim, namjeravao je promatrati kako će Luis reagirati na vijest o istini. Sljedećeg dana, maska je skinuta. G. Hutchins ponovno je ušao u trgovinu u vlastitoj odjeći, s kravatom, u pratnji odvjetnika i upravnog odbora. Kad je Kyle svjedočio tko se pojavio pred njim, lice mu je problijedilo, ali nije bilo mjesta za sanaciju. Čovjek je odmah potražio Luisa. Kad se mladić pojavio, bio je zbunjen, ali je i dalje posjedovao veliko dostojanstvo. Hutchins je pred cijelim osobljem rekao: Ovaj čovjek je jedini sudionik ovdje koji je pokazao vrijednost koju sam želio. Nije primijetio beskućnika. Svjedočio je prisutnosti.
U prisutnosti brojnih pojedinaca, obavijestio ga je da mu neće ostaviti ništa. Trgovački lanac, nasljeđe tvrtke i zakladu. Jer najvažniji ljudi često su oni koji sjede u podnožju hijerarhije, a najveći ljudi nisu oni koje vidimo, već oni koji nas promatraju kada ne uspijemo. Ovaj čovjek iz Teksasa dao je značajnu uputu. Nije važna struktura s vašim imenom, već jezgra koja vas poštuje.
Zato je njegova priča postala više od pukog nasljeđa: postala je i znak upozorenja i izvor inspiracije. Jer u konačnici, nemamo kontrolu nad načinom na koji nas se pamti, ali imamo kontrolu nad načinom na koji izražavamo ljubav.
