Danas govorimo o prilično osjetljivoj temi a to je uzimanje muževog prezimena prilikom udaje. Sve veći broj djevojaka se odlučuje na kombinaciju svog i muževog prezimena.
Pitanje uzimanja muževog prezimena nakon vjenčanja uvijek je izazivalo mnogo rasprava i mišljenja. Tradicionalno, žene su preuzimale prezime svog muža, što je postalo gotovo univerzalni običaj u mnogim kulturama. Ovaj čin često se smatrao simbolom ljubavi i zajedništva, ali također se povezivao s dubokim društvenim normama koje su imale svoje korijene u vremenu kada su žene bile podređene muškarcima. Danas, u modernom društvu, gdje se sve više ističu ravnopravnost spolova i osobna sloboda, ovo pitanje dobija novu dimenziju. Pitanje uzimanja prezimena postaje simbolička odluka, koja se promatra kroz prizmu osobnog identiteta, emocionalnog integriteta i ravnopravnosti u braku.
- Povijest nam pokazuje da je uzimanje muževog prezimena uvijek bilo dio šire društvene prakse koja je smatrala da je žena, ulaskom u brak, postajala sastavni dio muževe obitelji. Prezime muža tada je simboliziralo zajedničku obiteljsku jedinicu, dok su žene često smatrane da gube dio svog osobnog identiteta. U mnogim društvima, ova praksa je odražavala manju društvenu i ekonomsku slobodu žena, jer je obitelj bila temelj njihovog društvenog postojanja. S obzirom na to da su žene bile podređene muškarcima, promjena prezimena im je često oduzimala dio njihove neovisnosti. Iako je takva praksa bila duboko ukorijenjena u povijesti, u današnjem društvu sve više se postavlja pitanje da li bi žene trebale nastaviti slijediti ovaj običaj ili bi trebale imati slobodu odlučiti o svom imenu, neovisno o bračnom statusu.
Jedan od glavnih argumenata protiv uzimanja muževog prezimena je gubitak osobnog identiteta žene. Prezime je više od puke formalnosti; to je dio identiteta koji se gradi kroz cijeli život. Mnoge žene, osobito one koje su postigle profesionalnu prepoznatljivost pod svojim djevojačkim prezimenom, osjećaju da promjena prezimena može imati negativne posljedice na njihov karijerni put, društvene mreže i profesionalne kontakte. Na primjer, poznate umjetnice, znanstvenice ili javne osobe koje su stekle ugled pod svojim imenom mogu se suočiti s konfuzijom u profesionalnim krugovima, a njihova karijera može doživjeti usporavanje ili zamrzavanje. Za mnoge žene, promjena prezimena može stvoriti osjećaj gubitka vlastite povijesti, kao i smanjenje njihove profesionalne prepoznatljivosti. U tom smislu, ovaj čin nije samo pravna formalnost, već duboko emocionalna odluka koja se odražava na samopouzdanje i društveni status žene.
Osim toga, pitanje ravnopravnosti među partnerima u braku postaje ključno. U modernim brakovima, partneri teže ravnoteži u svim aspektima života – od financijskih odluka, podjele kućanskih poslova pa do roditeljskih obveza. U tom kontekstu, postavlja se opravdano pitanje – zašto bi žena trebala biti ta koja mijenja svoje prezime? Zašto bi ona bila ta koja bi trebala napraviti ovaj simbolički korak, dok muž ostaje dosljedan svom prezimenu? Ovaj običaj može se smatrati izrazom zastarjelih društvenih normi, koje ne odražavaju ravnopravnost između partnera. U današnjem društvu, gdje se od svih očekuje da budu partneri i ravnopravni suradnici, uzimanje muževog prezimena ne odgovara uvijek ovom principu. U tom smislu, mnogi parovi biraju kompromisna rješenja, kao što je zadržavanje oba prezimena, ili zajednički dogovor da oboje zadrže svoja imena. To omogućava svakom partneru da zadrži svoj identitet, a istovremeno pokazuje jednakost u njihovom odnosu.
Međutim, postoje i žene koje u ovom procesu ne vide gubitak identiteta, već ga shvaćaju kao znak ljubavi i zajedništva. Za takve žene, preuzimanje muževog prezimena može biti simbol novog početka, zajedničke obitelji i budućnosti koju grade zajedno. Bez obzira na to, i dalje postoji značajna društvena pritiska na žene da se podrede ovom običaju. Iako je važno razumjeti kulturne i obiteljske norme, u konačnici bi svaka žena trebala imati slobodu izbora. U današnjoj eri jednakosti i samostalnosti, ideja da je žena nužno „predana“ obitelji putem prezimena postaje sve manje relevantna. Prava snaga leži u slobodi izbora i pravo partnera da se osjećaju ugodno u svojoj odluci, bilo da odluče promijeniti prezime ili ga zadržati.
Zanimljivo je da se cijela tema uzimanja prezimena često vidi kroz emocionalnu prizmu. Žena koja mijenja prezime ne čini to samo iz pravne ili administrativne potrebe, već često iz emocionalnog razloga, nastojeći osnažiti svoj odnos s partnerom i obiteljskom zajednicom. No, to ne znači da bi žena trebala žrtvovati dio svog identiteta kako bi uskladila svoj život s društvenim očekivanjima. U konačnici, svaki brak i odnos zaslužuju ravnotežu i poštovanje, bez obzira na to što je uobičajeno.
Na kraju, važno je naglasiti da odluka o tome hoće li žena uzeti muževo prezime ili ne ne bi trebala biti nametnuta. Svaka žena ima pravo da donese ovu odluku prema vlastitim uvjerenjima i životnim okolnostima. Tradicija je snažna, ali društvo se mijenja, a naše vrijednosti također. U idealnom svijetu, brak bi trebao biti simbol ljubavi, partnerstva i ravnopravnosti, gdje oba partnera dijele iste vrijednosti, poštujući osobni identitet svakog od njih. Neka svaka žena odabere put koji najbolje odgovara njenim vrijednostima, bez stresa, pritisaka i osude.
