Danas vam donosimo ispovijest jedne mlade žene iz Beograda koja se zbog ljubavi preselila na selo i sa svojim mužem je živjela u zajednici sa njegovim roditeljima što i nije bilo baš uspješno.
Svetlana se udala u Kragujevcu, gde je običaje svoje svekrve nazivala seljačkim. Beograđanka Svetlana I. zaprepastila je javnost pričom o iskustvu sa svekrvom. Naime, zbog ljubavi je pristala živjeti na selu; međutim, sama se borila s prilagodbom. Evo njezine cijele ispovijesti: “Rođena sam u Beogradu, kao i moji roditelji, ali tom ‘gradskom pedigreu’ nikada nismo pridavali značaj. Moje odrastanje je bilo sasvim obično, jer su mi majka i otac usadili da treba cijeniti čovjeka po karakteru, a ne po porijeklu. Zbog toga su bili ravnodušni kada sam ih obavijestila o mojoj namjeri da se udam za ‘seoskog momka’. Goran je iz okoline Knića, sela koje ne želim da preciziram.
To je Dovoljno je napomenuti da se nalazi u Šumadiji, a da je Kragujevac najbliži veći grad”, započela je svoju ispovest Svetlana. Par se prvi put upoznao na fakultetu u Beogradu, gdje se odmah stvorila veza. Ubrzo nakon toga, Gorana su upoznali njezini roditelji, koji su ga prigrlili kao da im je dijete. Godinu dana kasnije, nakon odluke da se udaju, Svetlana je posjetila njegovo selo i taj susret je protekao na podjednako idiličan način. “Moja je svekrva bila izuzetno ljubazna osoba koja se jako trudila da mi udovolji. Međutim, često sam se osjećao nelagodno zbog njene sklonosti da se pretjerano miješa u moje poslove i živote onih oko mene.
Njihovo bogatstvo je bilo značajno, ne samo u smislu ruralnih prilika, već i u raznim drugim aspektima, a ja sam posjedovao značajan broj ljudi, a također sam posjedovao. diveći se načinu na koji vode svoje kućanstvo i uvažavajući koncept odgoja djece u prirodi i na svježem zraku. Takva je bila situacija. Napustili su školu i odlučili se preseliti na selo. Brzo su se dogodili dolasci njihove djece, počevši od sina, a godinu i pol dana kasnije i kćeri. “Moja je svekrva pružala značajnu pomoć oko djece, a postojala je mala razlika u brizi za njih. Da budem iskren, borio sam se da učinkovito upravljam. Često sam se osjećao kao da griješim, a ona je stalno bila tu da me vodi.
Njezine korekcije nisu bile ni snishodljive ni prijekorne; iskreno sam osjećao da je ona sama za sebe i da sam želio biti svoje najbolje dijete. Slika ustupljena Shutterstockom. Postupno se počela afirmirati i zasjeniti Svetlanu. Snajkini ručkovi su stalno bili u zamrzivaču, s oznakom “za drugi put”, dok su obroci koje je pripremala svekrva konzumirali. Došao sam do zaključka da je možda njezino kuhanje bilo ukusnije. Međutim, to je bilo beznačajno. Činilo mi se da i djeca više vole njezinu kuhinju, zbog čega sam odlučio šutjeti. Prvotno neslaganje nastalo je tijekom posjeta njezine sestre i njezina muža. U to sam vrijeme bila zauzeta presvlačenjem kćeri i spremanjem za spavanje, zbog čega sam pola sata odgodila izlazak iz sobe.
- Po povratku susreo sam se s izrazom nezadovoljstva na njezinu licu; bilo je jasno da je smatrala neprikladnim što nisam požurio skuhati kavu i pozdraviti naše goste. Nakon što su otišli, primijetio sam: “Kćeri, sve je ostalo u našoj rezidenciji nakon što su gosti stigli na vrata. Sada je vrijeme za druženje uz kavu i vlasac”, primijetila je s dozom sarkazma. Pokušao sam braniti svoj stav, ali sam se na kraju ispričao. Možda je žena bila u pravu… Postupno su se financijske poteškoće pojavile kao problem. Budući da je Goran radio s ocem, a Svetlana nezaposlena, uvelike su se oslanjali na svoje ograničene resurse. “Imućniji imaju autoritet i mogućnost da diktiraju radnje, dok oni sa slabijim materijalnim mogućnostima nemaju pravo glasa. Taj princip mi je vrlo brzo prenijet.
Tijekom naših posjeta Kragujevcu zbog velikih kupnji, ona bi iz košarice uklanjala artikle koje sam odabrao, inzistirajući da su nepotrebni i da takve artikle već imamo kod kuće. Posebno ju je smetala moja kozmetika, smatrala je šampone koje sam ranije koristila ‘potpuno bacanje novca’, tvrdeći da su domaće alternative odbačene kao ‘glupost’, a losion za tijelo je označen kao ‘đavolji izum’, ali je on vjerovao da sam ipak previše dramatična i osjetljiva. U tom trenutku prvi put se upoznala s određenim običajima. Na primjer, naučila je da žena ne smije sjediti vani i kartati, što je bilo zaista tužno. Često su nas posjećivali Goranovi rođaci sa sela, koji su bili ljubazni, vrijedni i pametni ljudi, i ja sam cijenio te prilike. Okupili bi se za stolom ispred kuće, kartali, smijali i zadirkivali jedni druge.
I ja sam sudjelovao, pridružio im se u igri backgammona u parovima. Neki su uživali u pivu, a atmosfera je bila ispunjena veseljem. No, dolazak moje svekrve poremetio je veselje. Zgrabila je moju čašu piva i povukla se u kuću, drsko me obavijestivši da me njen sin traži. Za njom je na hodniku izjavila da “nije red da žena karta s muškarcima da ih cijeli svijet vidi”. Bio sam zatečen. Na koje je “muškarce” i na koji “svijet” mislila? Moj muž i njegova braća? Prvi put sam pronašao svoj glas i rekao joj da u Beogradu takvi običaji ne postoje i da nema razlike između muškaraca i žena. Njen odgovor je bio: Plakala sam cijelu noć i povjeravala se Goranu koji me molio da se smirim i uvjeravao me da će razgovarati s majkom. Međutim, rasprava se pokazala neproduktivnom.
Svekrva je bila ustrajna u svojim kritikama, pozivajući se na tradiciju i razlike između urbanih i ruralnih praksi, napominjući da “takvo ponašanje nije prihvatljivo; to je sramota”, među sličnim osjećajima. Nakon toga su bili na sprovodu svog zeta, što je u konačnici postalo prekretnica. Najprije me natjerala da uđem u odaju u kojoj je, prema njihovoj tradiciji, bilo tijelo pokojnika i inzistirala da ga poljubim. Bilo je to mučno iskustvo; kako nikad prije nisam sreo ‘mrtvu osobu’, osjećao sam ogromnu nelagodu, ali je nisam htio uvrijediti pa sam mu poljubio ruku. Nakon toga povorka je trebala nastaviti do groblja. Prošli smo kroz cijelo selo s otvorenim lijesom, a od nas se očekivalo da ga slijedimo u redu iza njega.
Osobno smatram da je krajnje nehumano i neukusno paradirati posmrtnim ostacima pokojnika kroz selo dok promatrači gledaju, ali to je bio njihov običaj. Upravo sam zgrabio vijenac i stavio ga u povorku, kad mi je naglo naredila da odmah odem. Zbunjena, nisam shvaćala što sam pogriješila. Uhvativši me za ruku, prekorila me je da me treba biti sram, da nemam poštovanja prema mrtvima, da nemam manira… Tek tada je pokazala na moje gole noge. Iako sam nosila crnu suknju, nisam nosila čarape. rekla mi je: “Ne možete tako na groblje. Nepristojno je da žena ide u crkvu ili na groblje bez odgovarajuće obuće, zar niste toga svjesni?” U tom trenutku su me obuzele emocije, jer su se pojavili svi elementi mog “beogradskog” identiteta. “Kevo, ne želiš gledati taj film!
Muka mi je od tvoje rustikalne tradicije. Ne mogu ni pomisliti da obuvam čarape na temperaturama iznad 40 stupnjeva. Lako mogu otići u bilo koje vrijeme, pa ti objasni svojoj rodbini, uključujući i snahu, razloge svoje odluke ili možeš izabrati da ne pristaneš na to i da ne pristaneš na ovu alternativu. Samo naprijed, ja ću se pridržavati isključivo svojih običaja!” Prema Svetlaninim riječima, njezina je svekrva nekoliko dana bila mrzovoljna prije nego što je konačno popustila. Trenutno žive pod istim krovom, ali njihova komunikacija je minimalna. Upuštaju se samo u osnovne razgovore, prvenstveno kada su prisutni gosti, kako bi spriječili ogovaranje u selu.
