Autobiografija “Kad zamirišu jorgovani” Vesne Zmijanac sadrži veoma ličnu priču o bolnom iskustvu koje je doživela – gubitku bebe u sedmom mesecu trudnoće. U svom delu, Vesna iskreno opisuje ovu tešku situaciju, deleći svoja osećanja i refleksije na taj traumatičan period svog života.
- Tijekom druge polovice 1980-ih, razdoblja koje je označilo vrhunac moje slave, dogodio se izvanredan i neviđen fenomen u području narodne glazbe. Dok se ova izvanredna pojava odvijala u meni, oko mene i za mene, krenuo sam na putovanje kako bih otkrio svoju svrhu. Zamršena tapiserija života, zamršeno satkana božanskim, isprepletena na veličanstven i neusporediv način, vodeći me prema spoznaji mog identiteta žene i majke. Nažalost, možda kao posljedica mojih vlastitih nedostataka i životnih izbora, ovi dragocjeni trenuci bili su prolazni i efemerni.
Tijekom vrhunca mog uspjeha, bilo mi je suđeno izdržati ogromnu duhovnu tjeskobu, potiskujući ogromnu radost koja je trebala pratiti moj trijumf jednakom (ako ne i većom!) tugom. Kroz prolaznu i podnošljivu fizičku bol shvatio sam ogromnu i neumoljivu bol koja prati gubitak djeteta, bol koja ostaje u srcu roditelja. Godine 1986. moj suprug Vlada Jovanović i ja doživjeli smo strašan gubitak našeg prvog djeteta, sina, u mom sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj dogodio se u pauzi koncerta u Mladenovcu.
Ni danas, nakon što je prošlo dosta vremena, ne mogu se natjerati da opišem scenu koja se odigrala – iznenadni i prerani porod koji se dogodio iza pozornice dvorane u Mladenovcu i nastavio naš put do Beograda, čak i na nekoliko minuta. u bolnici. To je jedna od onih agonija koje i danas paraju moju dušu ostavljajući za sobom nedokučivu prazninu i tamu. Kad god se prisjetim tog bolnog trenutka (što se prečesto događa), utroba mi se stegne, grlo stegne i muči me pitanje (čiji odgovor od tada slutim) – koliko sam ja kriva za ono što se dogodilo , posebno u vezi s izborima koje sam donio u životu?
Neposredno nakon toga, dok je bol zbog gubitka još bila jaka, moja želja da nestanem i prestanem postojati bila je ogromna. Krivnju sam svalio isključivo na sebe, ne tražeći nikakve olakotne okolnosti. Istodobno sam takve intenzivne patnje i muke izmislio kao oblik samokažnjavanja. Možda sam u nekom trenutku prešao prag koji razdvaja racionalno shvaćanje činjenica od samoživih, pomalo nezdravih i svakako pogrešnih (i grešnih!) zaključaka. Ipak, život je nastavio teći naprijed. Zahtjevi mog rada su ostali. Planirana gostovanja ponovno su otkazana zbog mog nesretnog pobačaja, a ja sam se s još većim žarom, gotovo frenetičnim tempom, bacila na te obveze.
Kao da sam poželio da udubljenjem u posao, stres i iscrpljenost zaboravim i duboku, neizlječivu ranu na duši (onoj tjelesnoj, naravno, jedva da je vrijedno spomena). Nisam ni slutio da me, nažalost, slična muka – još teža i mučnija zbog brzog ponavljanja – čeka manje od godinu dana kasnije.Godine 1987. tragično sam doživjela gubitak i Vladinog i mog drugog nerođenog djeteta, sina, u sedmom mjesecu trudnoće, pod sličnim okolnostima.
Ponekad sam razmišljao i još uvijek razmišljam – koji su moji postupci doveli do nesretnih događaja koji su se odvijali u mom životu? Pedantno sam bilježio sve pogreške i prijestupe, namjerne i nenamjerne, sve trenutke ljutnje i očigledne nesavršenosti, sve neljubazne misli koje sam gajio prema drugima ili određenim situacijama, sve manje divne izbore koje sam napravio za sebe i druge , sve propuštene prilike da učinim nešto dobro za sebe ili druge (kada sam za to imao mogućnost ili obvezu), svi oni slučajevi u kojima sam nenamjerno prouzročio štetu svojim riječima ili djelima – u potrazi za temeljnim uzrocima i opravdanjima za posljedice s kojima sam se suočio.
Dugo sam živio burno i pomalo bezobzirno, i istina je da postoje aspekti toga kojima se ne mogu pohvaliti. Život mi je, na svoj način, pružio mogućnosti (iako ograničene), a ja sam ih najbolje iskoristio prema svojim mogućnostima. Bilo je mnogo stvari koje sam mogao učiniti drugačije (i mnogo stvari koje uopće nisam!). No, bez obzira na sve – smatram da sam ispunio svoje obveze i riješio sve dosadašnje upite o kojima sam nekada razmišljao, kao i one koji mi i danas povremeno prolaze kroz glavu. Platio sam svoje obveze. Zapravo, vjerujem da sam platio pretjeran iznos. Pretjerano sam nadoknadio. Taj osjećaj ne dijelim samo ja, nego i generacije koje dolaze – vjerujemo da je dug u potpunosti vraćen, što se tiče naše krvne loze. Kad je riječ o prolivenim suzama, viđenim ili neviđenim – sve, baš sve je riješeno.
Čak iu tim trenucima moje misli su slijedile isti obrazac. Obuzet tugom i očajem, tražio sam utjehu u sebi i svojoj okolini, nadajući se znaku da su mrak i zloba koji su me prije dva puta mučili konačno zadovoljeni. Čeznuo sam za uvjerenjem da, nakon što sam pretrpio takvu bol, novi život može izroniti iz mene. „Sad je dosta“, zaključio sam, vjerujući da sam u potpunosti platio cijenu. Činilo mi se nepojmljivim da sve mora biti tako, da je to neopoziv dekret. A onda sam otkrio znak, putokaz koji je boravio u meni. To se nalazilo u mojoj unutarnjoj snazi, mojoj odlučnosti i mom razumijevanju da patnja pročišćava i jača, a da velika patnja daje osobi vrijednost otkupljenja i iscjeljenja. Kajanje je postalo moj znak, kao i samoosuđivanje moje savjesti i mučno, ali oslobađajuće istraživanje najtamnijih zakutaka vlastitog uma i duše.
- U svojoj potrazi da postanem najomiljenija osoba u nečijem životu, osim sebe, žudjela sam da prigrlim ulogu majke. S uvjerenjem da ta čežnja, popraćena osjećajem žaljenja, služi kao obećavajući pokazatelj budućnosti ispunjene radošću, donio sam hrabru odluku da stavim na prvo mjesto vlastitu dobrobit i pridržavanje načela koja upravljaju ljudskim postojanjem. Odlazeći iz bolnice nakon značajnog događaja, odlučio sam nikad više dopustiti da moj vlastiti značaj zasjeni važnost unutarnjeg mira, dobrog zdravlja i usklađenosti s temeljnim zakonima koji oblikuju ljudsko postojanje, čineći sve ostalo beznačajnim.
Godine 1989. dogodila su se dva monumentalna događaja koja su nedvojbeno oblikovala putanju mog profesionalnog i osobnog života. Za početak godine, u suradnji s mojim dragim prijateljem Dinom objavio sam ploču pod nazivom “Kad zamirišu jorgovani”. Onda sam 19. listopada doživio duboku radost što sam na svijet pozdravio svoju kćer Nikoliju. Ova su dva događaja bez sumnje promijenila tijek mog postojanja, ostavivši neizbrisiv trag. Od tada moj život više nikada nije bio isti. Osvrćući se na prošla iskustva, donijela sam svjesnu odluku da ću majčinstvo staviti iznad svega, potpuno se posvetiti toj ulozi ako mi se ukaže prilika. Uz neizmjernu zahvalnost za pruženu mi šansu i Božjem milosrđu, posvetila sam se njegovanju i čuvanju svoje trudnoće pod nepokolebljivim vodstvom pouzdanog liječnika.
Zbog toga sam donio odluku da otkažem sve svoje obveze i gostovanja, te da umjesto toga otputujem u Zagreb i potražim liječenje u klinici. Dr. Asim Kurjak, moj dragi prijatelj, za to vrijeme mi je pružio potreban nadzor i njegu. Kako su se dani približavali Nikolijinom rođenju, dr. Kurjak postao je ne samo moj kum, već i sastavni dio naših života. Tijekom tjedna koji je prethodio mom porodu Vlada i ja službeno smo učvrstili svoju bračnu obvezu jedno prema drugome.
Tijekom sedmomjesečnog razdoblja moje hospitalizacije doživio sam neviđenu razinu strepnje i straha, za razliku od svega što sam ikada prije osjetio. Važnost ovog vremena u mom životu ne može se precijeniti, budući da je obećavalo da ću konačno iznijeti najdragocjeniju stvar koju sam posjedovao – vlastiti život. Svaki pokret u mom trbuhu izazivao je hladan znoj, a ja sam panično reagirao na svaki Nikolijin pokret. I najmanja nelagoda u međunožju ili zdjelici dovodila bi me u bjesomučno stanje, tjerajući me da hitno pozovem Asiminu pomoć.
Točno u osam i trideset ujutro 19. listopada 1989. godine rutinskim carskim rezom na svijet je došla moja kći Nikolija koja je nosila ime svoje bake, Vladine majke.Mojoj sreći i ponosu nema granica. Unatoč neprestanom medijskom pretresu tijekom cijele moje trudnoće, čak su objavljivane i slike mog izbočenog trbuha da svi vide, tek je tada krenuo pravi sud. Ova se presuda nije odnosila samo na mene nego i na moj dragocjeni smotuljak radosti, s kojim se nikada nisam razdvajao. Sjećam se brojnih fotografija koje su krasile stranice raznih novina, pa je Nikolija postala možda najfotografiranija beba u cijeloj zemlji, ako ne i najfotografiranija. Vjerujem da sam najzadovoljnija supruga i majka.
