Roditelji se u velikoj većini slučajeva bore na svaki mogući način da svoju djecu izvedu na pravi put a ponekad se desi da kad ona odrastu dođe do neslaganja pa čak i svađe između njih.
Pet godina. Prošlo je puno vremena otkako Goran nije razgovarao sa svojim ocem, Jovanom. Pet godina šutnje koja je teža od bilo kakvog spora. Njihov prekid nije bio dramatičan ili čujan, već tihi napredak koji je rezultirao ledenim zidom. Počelo je na dan Goranova vjenčanja. Jovan, koji je bio udovac i imao dugu vezu, nikada nije razmatrao Goranovu odluku da se oženi Jelenom, svojom odabranom suprugom. Smatrao ju je “gradskom djevojkom”, previše suvremenom, preambicioznom za svog sina.
Te večeri, nakon nekoliko previše pića, Jovanove riječi bile su oštre, nepravedne. Goranov plamen je podivljao. Teške riječi bile su izrečene s obje strane, riječi koje se ne pamte lako. Goran i Jelena napustili su vjenčanje prije ponoći. Sljedećeg dana, Jovan se nije pojavio na obiteljskom ručku. Ni ovog tjedna. Nikada se neće vratiti. Goran je bio ozlijeđen, ali je i slavio. Nije htio biti prvi koji će se predati. Vjerovao je da će vrijeme popraviti jaz. Međutim, vrijeme je samo pogoršalo problem.
Živjeli su u istom gradu, ali kao da žive na različitim kontinentima. Jovan nikada nije sreo svoju unuku Milu. Mila je tada imala 4 godine. Bila je mlada djevojčica, pametna i zabavna, s puno pitanja. Često je promatrala obiteljske fotografije na kojima se nalazio njezin djed, kojeg nikada nije srela. “Tata, tko je taj rođak?”, odgovarala bi. “To je tvoj djed”, kratko bi odgovorio Goran, a njegovo bi se srce steglo. “Gdje je on?” Zašto se nikad ne pojavi?” Goran nije bio siguran što bi joj rekao. Kako opisati ponos, tvrdoglavost i bol koja traje godinama kod djeteta? Jednostavno bi pričao o tome kako je stariji čovjek odsutan ili zauzet.
- Međutim, Mila je vjerovala da postoji problem. Primjećivala je tugu u očevim očima kad god bi razgovarali o starijima. Jedne nedjelje poslijepodne šetali su parkom. Bio je ugodan, sunčan dan. Mila je trčala s velikom radošću, a onda je iznenada stala. Stariji muškarac sjedio je na klupi nedaleko od njih. Davao je hranu golubovima. Bio je to Jovan. Goranova smrzavanja bila je potvrđena. Namjeravao se okrenuti i odvesti Milu na drugu stranu. Međutim, bilo je prekasno. „Djede!“, viknula je Milla prije nego što je Goran mogao odgovoriti i skočiti prema njemu.
Jovan je podigao pogled. Kad je vidio svoju unuku kako juri prema njemu, izraz lica mu se promijenio. Bio je tu šok, bol i još jedan aspekt: bljesak daleke topline. Međutim, bio je u poziciji da se nasmiješi prije nego što je čuo Goranov dolazak. Temperatura je sada bila povišena. Njegovo lice ponovno je poprimilo poznatu, hladnu masku. Mila ga je pogledala svojim širokim, upitnim pogledom. Ti si moj djed, zar ne? „Ali zašto nikad ne posjetiš našu rezidenciju?“, nastavila je Mila. „A koji je razlog tatine tuge kad govorim o tebi?“ Jovan je izgledao kao da se skamenio.
Riječi njegove praunuke, djeteta koje nikada nije zagrlio, pale su na njega tamo gdje je bio najosjetljiviji. Promatrao je Gorana, koji je stajao nekoliko koraka iza mlade dame, blijedog i napetog lica. U dječjim očima vidio je istu bol, istu kritiku koju je osjećao prema sebi. Pet godina upornosti, pet godina propuštenih osmijeha, prvi koraci, rođendani… Sve se dogodilo u tom jednom, neugodnom trenutku u parku. Namjeravao je nešto reći, ali riječi nisu mogle izaći s njegovih usana. Goran je prišao i nježno uhvatio Milu za ruku. „Hajde, dušo, trebali bismo ići.“ Djed je…” Oklijevao je, nesiguran kako da završi izjavu. Međutim, Mila nije odustala. Otišla je do oca, pa do djeda.
Njezin dječji um nije mogao shvatiti udaljenost između ova dva muškarca koje je voljela. Skupila je svu svoju četverogodišnju hrabrost i upitala ga o temi o kojoj nijedno od njih nije smjelo razgovarati pet godina. Pogledala je ravno u Gorana i glasno i jasno upitala: “Tata, zašto tvoj otac više ne razgovara sa mnom?” To jednostavno, svakodnevno pitanje bilo je slično ključu koji je otključao branu. Jovan je iznenada ustao s klupe. Prestao je gledati Gorana. Promatrao je Milu. Suze koje je godinama gutao navirale su mu na oči. Prvi put u pet godina, stariji muškarac s hladnom maskarom izgubio je živce. Ispod nje, samo povrijeđeni otac i povrijeđeni djed.
Čučnuo je, uhvatio Milu za vrat mlohavim rukama i poljubio je. Mlada djevojka se nije opirala. Stavila je glavu na njegovu. rame. Jovan je plakao, a tijelo mu se treslo. Nije tvoja krivnja, anđele moj. “Nikad zbog tebe.” Djed je bio… glup. I tvrdoglav.” Goran je stajao ispred kamere i promatrao scenu, kao i topljenje leda oko srca. Svjedočio je svom ocu, umjesto da ga gleda kao protivnika, kao osobu koja griješi, slično njemu. Približio im se. Dohvatio je očevo rame rukom. Jovan je podigao pogled. Pogledi su im se susreli. Nisu bile potrebne dodatne riječi. U tom smislu, tu je bila sva bol, sav ponos, sva izgubljena ljubav i konačno oprost. “Oprosti mi, dijete”, rekao je Jovan. “I moj otac”, odgovorio je Goran drhtavim glasom.
Te večeri, prvi put u pet godina, kuća Jovanovih nije mirovala. Bila je prepuna kćeri i njezine unuke Mile, koja je napokon srela svog oca. Goran i Jovan sjedili su jedno pored drugog, još uvijek se ne slažući, ali su i dalje razgovarali. Tihi zid bio je probušen, a put do oprosta, iako dug, bio je dostupan. Sve zbog dječjeg pitanja. Pitanja koje je imalo sposobnost otopiti led oko dvije bezosjećajne obitelji i ponovno uspostaviti zajednicu. Povremeno najmlađi otkrivaju najdublje istine.
