Odnos između svekrve i snahe može biti jako dobar a može biti i kompikovan a to se uglavnom dešava u situacijama kada majke ne mogu da se pomire sa činjenicom da je njihov sin odrastao.
Prethodnog dana sam svjedočila kako moja buduća svekrva fotografira moju vjenčanicu. Kad sam je upitala za razlog njezinih postupaka, jednostavno je odgovorila da želi imati suvenir. Nešto u njezinom glasu me je naježilo, ali sam odlučila ignorirati emocije. Na dan vjenčanja, dok sam stajala kod oltara pripremajući se za glazbu, primijetila sam da mi se srce pojačava. Gosti su se smijali, crkva je bila puna, a ja sam se pokušavala opustiti i usredotočiti na budućnost.
Nakon toga – sudar. Vrata crkve su se otvorila, a tišina u sobi je bila usisana. Instinktivno sam se pomaknula ulijevo, s osjećajem da se sprema nešto strašno. Nakon toga sam je promatrala. Moja buduća supruga – u haljini koja je bila identična mojoj. Dok su se gosti zbunjeno gledali, napravila je korak naprijed i glasno rekla nešto što me gotovo natjeralo da padnem s nogu. Tišina u crkvi bila je toliko nagla da sam mogla čuti zvuk vlastitog disanja. Svekrva se smjestila na ulazu, ponosno me pogledala, kao da je ona mladenka tog dana, a ne ja. Haljina joj je bila gotovo identična mojoj, imala je istu čipku, isti dizajn i imala je sličan buket bijelih ruža.
U tom trenutku, nisam osjećala ljutnju, već samo sram. Njezin odgovor bio je dramatičan i uključivao je nekoliko smijeha. Pozdravila je goste i objavila da se uvijek nadala ozbiljnom vjenčanju. Objasnila je da nikada nije imala ceremoniju kakvu je željela, ovo je bila savršena prilika da “zajedno proslavimo ljubav”. Ljudi su se pretvarali da se smiješe, ali nisu bili sigurni je li to šala ili nešto značajnije. Osjetila sam kako mi se prsti tresu i instinktivno sam stala na pola puta. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa, upravo sada. Pitala sam se kako nisam prepoznala sve znakove upozorenja, kako nisam prepoznala osobu s kojom sam ranije imala posla. Svekrva me promatrala i pretvarala se da se smiješi, kao da smo sudionici igre.
- Nakon toga, osjetila sam kako mi zaručnica pritišće ruku. Nagnuo se prema meni i šapnuo mi da ostanem mirna i imam vjere u njega. Zadržao je glas bez ikakvog straha, umjesto toga, osjećala se novootkrivena odlučnost kakvu nikada prije nisam vidjela. Podigao je glavu i pogledao majku, s tragom na licu koji je izražavao boru koju je prekršila. Govorio je dovoljno glasno da ga svi čuju, rekao je da je haljina samo dio vjenčanja. Komentirao je da je njegova majka možda oponašala stil, ali neće moći replicirati stvarni izgled vjenčanja. Njegove riječi dovele su do promjene energije u prostoriji. Ljudi su prestali uspostavljati kontakt očima i počeli slušati.
Zatim je izgovorio rečenicu koja joj je potpuno razbila osmijeh. Opisao je vjenčanje kao susret dvoje ljudi koji su jedno drugome namijenjeni, a ne kao pokušaj privlačenja pažnje ili kompenzacije nedostatka života. Priznao je da ovo nije njezin trenutak i da se nikada neće dogoditi. Glas mu je bio spokojan, ali beskrajan. Lice svekrve prvo je bilo crveno, a zatim blijedo. Pokušala se našaliti i tvrditi da se samo zabavlja, ali nitko drugi nije odgovorio. Njezin pratitelj činio se nelagodno opire, shvaćajući da sudjeluje u nečemu što je izvan kontrole. Crkva je još uvijek bila neaktivna, ali sada je u njoj nedostajao nikakav zvuk.
Zaručnik je tada rekao da ako njegova majka ne može iskazati počast njemu, meni i ovom danu, onda nema pravo ništa tražiti. Zamolio ju je da napusti crkvu i skine haljinu koja nije bila namijenjena njoj. U tom trenutku, nekoliko članova obitelji sudjelovalo je u prosvjedu, što je pokazalo stranu koju podržavaju. Svekrva je pokušala osporiti stvar, tvrdeći da ga je rodila i da bi trebala sudjelovati u svemu. On joj je odgovorio mirnom izjavom da majčinstvo nije sredstvo podjarmljivanja ili ponižavanja. Objasnio joj je da je odabrala pogrešan put borbe za pažnju sada.
Te su riječi bile štetnije od bilo kojih drugih. Na kraju, s vidljivim nezadovoljstvom i šapatom, krenula je prema izlazu. Njezina odjeća, koja se prije činila kao trijumf, sada se činila apsurdnom i tragičnom. Ulaz u crkvu bio je skriven od nje i tek sam tada postala svjesna činjenice da sam cijelo vrijeme zadržavala njezin dah. Suze su mi zasjenile oči, ali ovaj put su došle iz drugog izvora utjehe. Glazba je ponovno počela, tišim i nježnijim zvukom nego prije. Gosti su postupno ponovno zauzeli svoja mjesta, a ja sam promatrala muškarca pored sebe i prepoznala važnu stvar. Nije me samo izabrao za svoju ženu, već me izabrao i iznad svih ostalih. Taj trenutak mi je pružio osjećaj sigurnosti koji prije nisam iskusila. Vjenčanje se nastavilo bez dodatnih problema.
Nije bilo sasvim točno u klasičnom smislu, ali je i dalje moglo biti snažno i iskreno. Svaki pogled, svaki osmijeh između nas dvoje imao je veličinu koju nijedna slika nije mogla dostići. Taj dan nije bio izgubljen, već je promijenjen. Kasnije, tijekom proslave, nekoliko mi je pojedinaca prišlo i tiho mi objasnilo koliko su zadovoljni njime. Neki su priznali da ih je njezino ponašanje dugo pogađalo. Shvatila sam da nisam krivac, nikada nisam ni bio. Bila sam prva koja je javno priznala istinu. Nakon toga neko vrijeme nismo komunicirali sa svekrvom. Granice su definirane eksplicitno i bez isprike.
Stekla sam znanje da Nježno znači strpljenje i da se sklad često postiže nakon svađa. Taj dan mi je usadio poštovanje koje nije zahtijevalo zahtjev, već se jednostavno dogodilo. Danas, kada razmišljam o svojoj prošlosti, ne sjećam se straha ili sramote. Sjećam se trenutka kada sam shvatila da nisam sama i da sam odabrala odgovarajućeg partnera. Vjenčanje nije išlo onako kako sam očekivala, već je završilo onako kako sam zaslužila. I to je jedini aspekt koji me brine.
