Izgubiti voljenu osobu je ogroman gubitak od kojeg se mnogi nikada ne oporave. Mladi par iz naše priče je imao velike planove za svoju budućnost ali je njegova prerana smrt sve uništila.
U malom selu na obalama rijeke Mississippi, gdje se rijeka siječe s dugim poljima, živjela je Emma Johnson. Bila je učiteljica, skromna i tiha, ali s očima koje su uvijek tražile nešto značajnije od običnog života. Na dobrotvornom događaju susrela je Michaela Harrisa, vojnika koji je upravo završio službu. Ruke su mu bile prekrivene ozljedama, a pogled je izražavao umor, ali i suosjećanje.
Emma ga je odmah prepoznala, kao da ga je čekala cijeli život. “Ponekad pomislim da su ljudi stvoreni za ljubav ili bol”, rekao joj je Michael dok su sjedili pod svjetlom ulične svjetiljke nakon večere. Ona je jednostavno ostala pri svom položaju i promatrala ga, jer je vjerovala da bi bilo kakve izjave bile od male važnosti. Ljubav o kojoj se govori samo šapatom Tijekom sljedećih mjeseci, njih dvoje postali su praktički nerazdvojni. Putovali su uz obale rijeke, šetali kukuruznim poljima i šalili se o malim detaljima.
Ljubav je bila tiha, nije stvarala puno buke, već se oslanjala na moć njihove ljubavi koja je prebivala u tišini njihovih očiju, u dodiru njihovih prstiju i u tišini koja je bila značajnija od bilo kojih riječi. Mnogo puta, Michael joj je govorio: – Kad bih mogao, jamčio bih da bi tvoja prisutnost imala veći učinak na mene od svih lijekova na svijetu. Emma je bila zabrinuta da je previše radosna. Stalno je smatrala sreću prevelikim konceptom, sadržavala je sjeme sjene tuge.
- Obnova straha Jednog jutra, Michael je primio pismo. Prijedlog za novu misiju. Emma ga je promatrala kako maše rukama kako bi zadržao posjed. – Možda nećeš morati otići – rekla je šapatom. – Razumiješ da moram. To sam ja. To je moja obveza – rekao je. Tog dana, zagrlili su se s najvećim stupnjem intimnosti koji su ikada doživjeli. Kao da su razumjeli da se život može promijeniti u trenutku. Emma je promatrala kako se njegova sjena smanjuje dok je autobus odlazio. Srce joj je sugeriralo da će ga izgubiti, ali razum ju je uvjeravao da će se vratiti.
Pisma koja tješe Nakon nekoliko mjeseci, stigla su pisma. Rukopis je bio nesavršen, ali ispunjen emocijama. – Noći su ovdje hladne, ali kad spavam, mislim na tebe. Ako se ikad iscrpim, sjetit ću se tvog smijeha. To je gorivo koje koristim. Emma je više puta čitala svako pismo. Zatvorila ih je u kutiju ispod kreveta, kao da su najsvetija stvar na svijetu. Važne informacije U proljeće, za vrijeme cvjetanja magnolija, vojna delegacija pojavila se na njezinom ulazu. Shvatila je što to znači. Jedan od vojnika ga je promatrao i rekao: – Michael je ubijen. Bio je legenda.
Planet je postao stacionaran. Vibracije su se izgubile. Emma si je stalno govorila: – Ne, ne, nije bio on… nije bio… Međutim, riječi policajca bile su snažnije od svih njezinih poricanja. Srce koje ne odustaje. Sprovod je bio neaktivan. Emma je stala pored njegove majke i promatrala zastavu koja je obavijala lijes. Ljudi su hrlili k njoj, nudeći riječi utjehe, ali ništa nije moglo ispuniti nedostatak duše u njoj.
Nakon nekoliko tjedana, vratila se sa svojim pismima. Zavirila je u posljednje, koje je stiglo nakon vijesti o njegovoj smrti. – Ako ovo čitaš, to implicira da nisam prisutna. Ne želim da se osjećaš tužno, Emmy; umjesto toga, želim da uživaš u putovanju. Želim da živiš. Potakni me da obožavam svijet kao što si ti obožavala. Ta ju je zakletva zadržala uz mene. Nakon ljubavi smrti Emma je zadržala svoju poziciju u školi.
Objasnila je djeci što znači biti hrabar, pun ljubavi i nikada ne odustati od koncepta dobrote. Nije se ponovno udala jer je vjerovala da će prekršiti obvezu koju je dala: živjeti s ljubavlju, ali je ne morati ponovno tražiti. Njezine večeri bile su spokojne. Jela bi asiento na trijemu, promatrala rijeku i govorila: – Michael, još si tu. Svaki dah, svaki cvijet, svaka kap oborina. Kad se nebo izgubi, ali srce i dalje ostaje. Godine su prolazile, ali bol i dalje nije imala adresu. Jednostavno je naučila živjeti s njom.
Ljubav je ostala nepokolebljiva, zabilježena u pismima, u sjećanjima i u onome što joj je dao. Jer ljubav ne mora uvijek voditi do smrti. Postaje tvoja odlučnost da se svako jutro ustaneš, unatoč želji da ostaneš u mraku. Emma je to razumjela. I zato je bila živa. Ne za sebe, već za njega.
