Običaj nošenja crnine nakon gubitka člana porodice ili druge bliske osobe postoji od davnina a period u kojem se nosi crna odjeća kao znak žaljenja se razlikuje od mjesta do mjesta.
Oduvijek je poznato – kada netko umre, ne samo da žalimo za njegovim odlaskom, već i izražavamo svoje emocije, nosimo svoju odjeću i ponašamo se tužno. Svako selo, svako domaćinstvo imalo je svoje, ali jedno je bilo općepriznato: crno. Nije trebao biti moderan predmet, već umjesto toga poklon. Danas ćemo razgovarati o tom običaju: što su rekli stariji, a što je rekla crkva. Funkcija Crkve u pogledu smrti i pogrebnih ceremonija Zbog približavanja blagdana Uskrsa, Crkva nas potiče da razmislimo kako smrt nije konačno odredište, nego početak novog života koji je vječan.
U kršćanskoj religiji smrt se ne promatra kao neprirodna pojava, već kao prijelaz u novi život. Crkva nas poučava koliko je važno da ne moramo izražavati žaljenje, nego se umjesto toga nada da duh pokojnika nastavlja boraviti u drugom obliku. Ova perspektiva smrti ne uključuje koncept žaljenja, već umjesto toga ima boju nade i vjere. Značenje crne boje u kulturi U našoj kulturi nošenje crne boje ima značajno značenje. Žene bi obično nosile crne marame i velove, dok bi muškarci nosili tamnu odjeću ili crne gumbe, kako bi izrazili svoju tugu. Taj je običaj uključivao godinu dana jadikovke, tijekom koje su se napuštale zabave, pjesme, plesovi i slavlja.
Međutim, danas Crkva više ne propisuje duljinu nošenja crne odjeće. Smatra se da nošenje crnog nije uvjet, već osobna odluka i sredstvo izražavanja kulturnog žaljenja. Unatoč tome što nije do kraja definirana, najčešća je tradicija nošenja crnine 40 dana, sve do posljednje mise zadušnice koja je zakazana za 40. dan nakon smrti. Neki će pojedinci dopustiti da se to razdoblje produži na šest mjeseci ili čak cijelu godinu, a to je osobito uobičajeno kod rođaka poput supružnika, roditelja ili djece. U nekim ruralnim područjima žene koje su udovice nastavit će nositi crnu odjeću tijekom cijelog života kao sredstvo izražavanja duboke i dugotrajne privrženosti preminulom.
Održavanje tradicije u kontekstu drugih blagdana Čak i tijekom razdoblja žalosti, tradicija rituala krštenja nije narušena. Mnogi krajevi imaju intenzivnije slavlje blagdana, jer se tada spominje pokojnika s pojačanim poštovanjem i molitvom. Suprotno tome, veći događaji poput vjenčanja ili rođendana obično se izbjegavaju u prvoj godini nakon smrti, ali postoje iznimke. Na primjer, krštenja ili unaprijed planirana vjenčanja moguće su iznimke, Crkva predlaže da se razmotri potreba za Moderação, Razumijevanje i Dostojanstvo. Varijacije u urbanim staništima U gradovima su se razvijale tradicije povezane s pokojnicima, uključujući nošenje crnine.
- Danas se ljudi manje bave vanjskim izražavanjem tuge kroz odjeću. Umjesto toga, više se bavi unutarnjim iskustvom gubitka, dok je vanjski izraz sada osobna odluka. Mnogi ljudi danas biraju tamniju odjeću, ali nije sve crno, boja se bira samo kada je osoba skromna i dostojanstvena. Praktičnost je jedan od uzroka ovih izmjena – mnogim pojedincima nedostaje potreban crni ormar ili nemaju financijskih mogućnosti kupiti ga. Osim toga, mnogi pojedinci više vole iskusiti tugu nasamo, umjesto da svaki dan moraju dijeliti svoje emocije s drugima. Evolucija običaja i značaj unutarnjeg žalovanja. U prošlosti se smatralo neprihvatljivim nositi jarke boje ili posjećivati zabave dok tugujete, no danas je razlika između tradicije i osobnog izbora manje jasna.
Međutim, od ljudi se i dalje očekuje da pokažu decenciju u svom ponašanju, posebno u javnosti, i da pokažu suosjećanje prema onima koji doživljavaju gubitak. Crkva sugerira da se tuga ne izražava nužno vanjskim izgledom stvari, već molitvom, sjećanjem i moljenjem za almu pokojnika. Kao rezultat toga, najvažniji aspekt crne je ponašanje srca: to je poštovanje, tiho je i izbjegava ucjene i pretjerano popuštanje. Zaključak Danas je nošenje crne boje još uvijek uobičajeno u mnogim tradicijama, ali to nije strogi zahtjev. Crkva sugerira da se tuga možda ne mora izražavati odjećom, već ponašanjem i molitvom.
Svaki pojedinac doživljava smrt na svoj način; neki ljudi šute, a neki se mole, a drugi se sjećaju pokojnika. Najvažnije je da, bez obzira na vanjski izgled, uvijek slavimo trenutak gubitka – ne samo zbog pokojnika, već i zbog onih koji ih tuguju. U ovom kontekstu, crna je i dalje simbol, ali nije nužna. Prava tuga proizlazi iz srca, a vanjski pokazatelji tuge nisu najvažniji.
