Postoji izreka koja kaže da je pas najbolji čovjekov prijatelj a ove odane i vjerne životinje mogu i spašavati ljudske živote slušajući samo svo instinkt kao što se desilo u ovoj priči.
Kapetan Ive imao je dva suputnika: svoj stari, oštećeni brod “Sailor” i Bobbyja. Bobby, koji je imao oštećeno jedno uho, službeno se nije smatrao psom. Bio je lutalica s područja dokova, napuštene luke, sve dok prije nekoliko godina nije odlučio surađivati s Yvesom. Njihov dogovor bio je jednostavan, implicitan i čvrst. Svake večeri, dok se vraćam s oceana, Bobby me čeka na istom mjestu na obali.
Ne bi lajao, samo bi mahao repom bez ikakvog zvuka. Ive bi pristao, zavezao konopac i prije utovara ulova, uzeo bi najmanju ribu, očistio je samo jednim potezom noža i pustio psu. Ovdje, mornaru, on bi… Ti si održavao nadzor. Te večeri atmosfera je bila teška i vlažna, more mirno kao ulje. Osjetio sam tup osjećaj u njegovom lijevom ramenu dok je palio motor. Mahnuo je rukom u nadi da će ublažiti reumatizam uzrokovan vlagom. Bobby je bio smješten na rubu i prvi put je umjesto toga sjedio mirno. Tiho je cvilio, kao da ga moli da ne odlazi. Ne budi lud, psu.
Riba je spremna. Povećao je iznos novca koji je potrošio, tražeći privlačniju metu. Ponoć je. Luka je otišao u mrak. Bol u ramenu se vratila, ali sada je zahvaćala veće područje. Promatrao je kako raste uz njegov vrat, a zatim je osjetio stezanje u prsima. Bilo je slično stisku željeza koji mu izvlači zrak iz pluća. Pokušao se podići, ali radio stanica bila je previše udaljena da bi pozvao pomoć. Veslo mu je iskliznulo iz stiska i palo u tamnu vodu. Prebacio se na bok plovila, jedna ruka mu je lijeno visjela nad oceanom.
- Bio je kilometrima daleko, na pustom otoku, u stanju nepomičnosti. Na plaži, Bobby je podigao glavu. Zastao je zbog njegovog cvilenja. Nakon toga je počeo lajati. To nije bio tipičan lavež. Bila je to oštra, očajnička izjava koja je probila tišinu puste luke. Bobby je lajao bez prestanka, kretao se gore-dolje po drvenoj platformi. Njegovo lajanje probudilo je starog lučkog noćnog čuvara, Antu, u njegovoj maloj rezidenciji. “Mirno, zvijeri!” viknuo je Ante, a zatim otišao. Plašiš ribe! Međutim, Bobby se nije zaustavio.
Potrčao je prema malom Antijevom brodu, lajao je na njega, a zatim se vratio na rub mola, gledajući u tamu oceana. Cvilio je očajnički, kao da pokušava nešto reći sigurnosnom osoblju. “U čemu je problem, psu?” rekao je Ante, sada svjestan. “Nisam nas još posjetio?” Pogledao je na svoj sat. Bilo je gotovo 3:00 ujutro. Prekasno, čak i za Ivu. U tom trenutku, Bobby je učinio nešto što nikada prije nije poduzeo. Prezirao je H2O. Sada je prizvao svu svoju snagu, skočio i preskočio s visokog mola u hladni, crni ocean.
Plutao je, s mukom, ali strastveno, prema otvorenom oceanskom prostranstvu, u smjeru u kojem Yves stalno postavlja svoje mreže. “Pa, poludio je!” vikao je nadolazeći. Nakon nekoliko pokušaja, konačno je shvatio. Pas ne bi plivao u ocean bez razloga. Nešto se dogodilo. Prije nego što je pas mogao zalajati, Ante je brzo upalio motor na svom malom plovilu i usmjerio ga za psom, prateći ga snažnom baterijskom lampom. “Imaš mjesta za vikend, Bobby?” Utopit ćeš se! Međutim, pas se nije zaustavio. Plutao je i lajao, njegovo lajanje postajalo je sve rjeđe i rjeđe. Ante mu se približio, povukao ga u čamac, njih dvojica su se zadrhtali i ukočili, a reflektor je usmjerio u tamu ispred njih. “U redu, dečko. Ilustriraj mi.”
Kao da ga je razumio, Bobby je sjeo na ogradu i počeo lajati u određenom smjeru. Ante se namjestio na gas. Deset minuta kasnije, svjetlost reflektora prešla je preko starog “Sailora”. Brod se okrenuo, motor je otkazao. Došao je do vrha izbočine i tamo je vidio kapetanovu Ivovu nepomičnost, lice mu je izgledalo sivo na mjesečini. “Upomoć! Upomoć!” Vikao je iz sveg glasa na svojoj radio postaji, vičući: “Ante!” “Čovjek u moru! Infarkt miokarda!” Brzo se prebacio na Evin brod. Stariji ribar teško je disao. Ante je učinio sve što je znao, masirajući mu prsa, vičući na njega da se probudi, sve dok brod nije stigao velikom brzinom.
Dva dana kasnije, otvorio sam mu oči. Bio je u bolničkoj sobi, okružen strojevima. Njegova sestra se pretvarala da mu se smiješi. Dobro jutro, spavači. Imali ste više sreće nego pameti. Da vas ovaj zaštitar nije pronašao…” “Nije me uspio pronaći”, uzviknuo je Ive, glas mu je postao promukao. “Bobby me je pronašao. Je li tako?” Medicinska sestra se pretvarala da se smiješi. Taj tvoj pas… on drži cijelu luku u naletu. Očekuje te sprijeda.” Kad su mu odobrili tjedan dana puštanja na slobodu, Ante ga je čekao u kolima. Dok su se približavali rubu vode, promatrao sam Bobbyja.
Zauzeo je isti položaj. Međutim, ovaj put, kada sam izronio, pas nije samo mahao repom. Motao se okolo, cvileći i stavio glavu u svoju rupu. Zagrlio sam ga i zario lice u njegovo mokro krzno. Bio si svjestan toga, zar ne? Mornar? Plakao je. Predvidio si da ću imati problema. Stariji ribar je stalno davao svoj ulov psu na plaži. Nije znao za noć kada mu je srce otkazalo, tijekom koje bi taj isti pas skočio u tamu i dao znak da mu se spasi život.
