Danas je ritam života ubrzan i svi negdje žurimo i ne stižemo da obavimo sve obaveze koje imamo. Ljudi se sve manje druže i sve rijeđe pozivaju goste u svoj dom.
Koja je definicija doma za osobu? Mnogi pojedinci vjeruju da dom nije samo fizički prostor, već i simbol sigurnosti, udobnosti i intimnosti. Uobičajeno je da kuća služi kao mjesto okupljanja, bilo za kavu, proslavu ili kratak boravak. Međutim, postoje oni koji rijetko ili nikada neće pozvati druge u svoj dom. Ovo ponašanje ne mora nužno ukazivati na nepoštovanje ili emocionalnu ravnodušnost; često je uzrokovano dubokim psihološkim problemima. Za neke je dom jedino mjesto gdje mogu biti iskreni – bez brige o društvenim pravilima ili pogledima drugih.
Želja za privatnošću kod ovih pojedinaca je intenzivna, mogu se smatrati svetogrđem. Sama prisutnost drugih u njihovom osobnom prostoru može se doživjeti kao upad, što dovodi do emocionalne napetosti. Kao rezultat toga, izbjegavanje društva kod kuće može se smatrati metodom održavanja vlastite harmonije i stabilnosti. Za one koji ne žele dijeliti svoj dom s drugima, najveći problem može biti perfekcionizam ili tjeskoba u vezi s vanjskom percepcijom.
Neki pojedinci vjeruju da njihov dom nije uređen, organiziran ili moderan te se stoga boje negativnih posljedica. Perfekcionisti mogu odlučiti izbjegavati bilo koga zbog teškoća povezanih s postizanjem željene slike prostora. Ovaj način razmišljanja ne proizlazi iz arogancije, već iz straha od sramote i tjeskobe. Čak i kada ne postoji želja za neprijateljstvom prema drugima, ova osoba će izbjegavati druženje kako bi održala svoj unutarnji sklad. Drugi čimbenici, poput emocionalnog tereta dijeljenja prebivališta, također su odgovorni za to što neki ljudi to ne žele učiniti.
- Dopuštanje pristupa kući može se smatrati puštanjem njihove duše u kuću, što je za neke težak pothvat. Ove osobe imaju problema s povjerenjem, izražavanjem sebe i stvaranjem dugotrajnih veza. Za njih, dočekivanje nekoga u njihov dom može usaditi osjećaj ranjivosti i nelagode. Ovo nije samo društveno oklijevanje; radi se i o dubljoj želji za očuvanjem osobnog prostora. Prošla iskustva mogu dodatno utjecati na ovo ponašanje. Ako je netko bio prisiljen postati “savršen domaćin” tijekom mladosti ili je doživio poniženje, kasnije može razviti prezir prema ugošćavanju gostiju.
Ova osoba vjeruje da je njezin dom tvrđava koju treba braniti, a ne mjesto koje treba dijeliti. U tim slučajevima, zatvorena vrata se ne smatraju oblikom neprijateljstva, već načinom izbjegavanja bolnih sjećanja. Drugi psihološki poremećaji, poput depresije, anksioznosti ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), također mogu uzrokovati nedostatak želje za druženjem kod kuće. Oni koji imaju problema s ovim stanjima često se osjećaju preopterećeno društvenim ugovorom.
Na primjer, netko s OKP-om može imati fiksaciju na urednost ili red, a prisutnost drugih osoba u njihovom prostoru poremetit će njihov osjećaj sigurnosti. Ovo ponašanje nisu sami odabrali, već je rezultat mentalnog stanja koje nije pod njihovom kontrolom. Suprotno tome, postoje pojedinci koji jednostavno uživaju provoditi vrijeme sami i ne vide potrebu dijeliti svoj dom s drugima. Za njih se društvene interakcije odvijaju na neutralnim mjestima, poput parkova ili kafića, ali kuća je i dalje osobni prostor.
Ovo nije pokazatelj traume ili problema, već je izraz jasno definirane razlike između osobnog i javnog prostora. Osim toga, postoje slučajevi kada osoba nema veliki društveni krug zbog samoće, čestih putovanja ili narušenih odnosa s okolinom. U tim slučajevima, nedostatak interesa za posjete nije problem, već okolnost. U konačnici, ključno je prepoznati da svatko ima svoj jedinstveni pristup doživljavanju doma i socijalizaciji.
Bez obzira na uzroke, odluka da se kuća zadrži kao osobni prostor zaslužuje poštovanje. Svatko ima pravo birati koliki dio svog doma će dijeliti s drugima, što često ima značajan utjecaj na način na koji percipiraju svijet oko sebe i unutarnje funkcioniranje njihove psihologije.
