Većinu ljudi zanima odgovor na pitanje da li je smrt zaista kraj i da li nakon nje postoji zagrobni život ili na primjer reinkarnacija. Naučnici istražuju i ovu temu pa o trenucima na samrti imaju neka saznanja.
Iskustvo smrti predstavlja jedan od najdubljih i najtajnovitijih susreta s kojima se pojedinac može suočiti. Uporno pitanje koje je zbunjivalo čovječanstvo kroz stoljeća je da li je moguće posjedovati svijest u trenutku vlastite smrti. Kroz povijest su pojedinci nastojali razumjeti pravu prirodu posljednjih trenutaka života. Različite kulture formulirale su različite teorije i vjerovanja u vezi sa zagrobnim životom, dok se suvremena znanstvena istraživanja usredotočuju na istraživanje svijesti tijekom ovih ključnih događaja, posebno kroz izvještaje onih koji su doživjeli kliničku smrt i nakon toga preživjeli.
- Dok se smrt obično povezuje s tamom i crnom bojom, važno je napomenuti da osobe koje su se našle na pragu života i smrti često opisuju različita iskustva. Tradicionalno, crna se smatrala simbolom konačnosti, tišine i praznine. Ipak, oni koji su se približili smrti često pričaju o sasvim drugim bojama i osjećajima. Posebno intrigantan detalj koji se sve više pojavljuje u ovim izvještajima je prisutnost plave nijanse, koja se može pripisati neurološkim procesima potaknutim smanjenom razinom kisika u mozgu.
U takvim trenucima, kada fizičko tijelo prestane funkcionirati, mozak reagira stvaranjem intenzivnih i živih slika—vizualnih iskustava koja se duboko ukorijene u svijest pojedinca. Fenomen o kojem je riječ trenutno se ispituje od strane znanstvene zajednice. Značajna studija koja je izazvala značajan interes javnosti potječe sa Sveučilišta Southampton, gdje su istraživači prikupili podatke od preko 2000 pojedinaca koji su doživjeli kliničku smrt. Posebno je fascinantno zapažanje da su brojni sudionici izjavili da su zadržali osjećaj svijesti čak i nakon što im srce prestane kucati.
Unatoč činjenici da mozak obično brzo gubi funkciju nakon srčanog zastoja, čini se da određeni aspekti svijesti mogu postojati i do tri minute nakon što srce prestane funkcionirati. U tom kratkom, ali dubokom intervalu, brojni su pojedinci prepričavali iskustva izvantjelesne prirode, karakterizirana osjećajem levitacije i percepcijom promatranja vlastitih fizičkih oblika s alternativnog stajališta, kao i emocionalno nabijenim interakcijama s preminulim voljenima.
Jedan je sudionik ispričao epizodu nakon srčanog zastoja, tijekom koje je doživljavao sebe kako leži u kolima hitne pomoći, promatrajući vlastito tijelo. Iako nije osjećao nikakvu nelagodu, bavio se cijelim scenarijem kao da je potpuno prisutan, svjestan i na neki način uzdignut iznad situacije. Takvi se fenomeni često smatraju autentičnima i neizbrisivo su utisnuti u pamćenje. Nekoliko sudionika ispričalo je iskustva koja uključuju interakcije s pojedincima koji su preminuli. Jedan pojedinac, koji je doživio tešku prometnu nesreću, ispričao je da je, kad mu je srce prestalo funkcionirati, naišao na svog preminulog brata, koji mu je rekao da će se uskoro ponovno sastati s njim.
Iako prolazni, ovi slučajevi ostavljaju dubok emocionalni učinak, a mnogi ih smatraju najvažnijim trenucima u životu. Psiholozi sugeriraju da ovi fenomeni mogu nastati iz reakcije mozga na intenzivan stres, stvarajući slike i emocije povezane s osjećajima sigurnosti, ugode i prisutnosti poznatih osoba. Zanimljivo je da osobe koje su se susrele s fenomenom kliničke smrti često iz tog iskustva izlaze transformirane. Mnogi od tih pojedinaca mijenjaju svoje poglede na život, postaju duhovniji, više usklađeni sa svojim emocijama i ponekad manje strahuju od smrti. Iako ti trenuci mogu biti prolazni, psihološki utjecaj koji nose traje tijekom cijelog života.
Suvremena znanost, iako nema konačne odgovore, progresivno naginje prema ideji da svijest ne mora biti povezana samo s funkcijama srca ili mozga. Umjesto toga, može postojati kao neovisna cjelina sposobna trenutačno opstati nakon fizičke smrti. Dokazi koji sugeriraju da pojedinci mogu zadržati percepciju, sjećanja i emocije nakon kliničke smrti potiču značajna filozofska, medicinska i duhovna ispitivanja. Što čini svijest? Prestaje li postojati smrću tijela ili ostaje u alternativnom obliku?
Iako je dodatno istraživanje opravdano, trenutna otkrića sugeriraju da trenutak smrti ne mora značiti apsolutni kraj svijesti, već kontinuum koji može uključivati zamršena i duboko osobna iskustva. Ovi rezultati ne samo da dodaju novu perspektivu našem razumijevanju smrti, već nas također potiču da preispitamo naše poglede na život, njegov značaj i mogućnosti koje se mogu kriti iza posljednjeg otkucaja srca. U tom okviru smrt nadilazi svoju ulogu samo krajnje točke i pretvara se u iskustvo koje se može shvatiti, emocionalno obraditi i, barem privremeno, podnijeti.
