Pjevači Biljana Jevtić i njen muž Aca Ilić su jedan od najskladnijih parova na domaćoj estradnoj sceni a njihov sin Ivan je na društvenim mrežama podijelio fotografiju iz njihovog privatnog života.
Narativ Biljane Jevtić i Ace Ilića desetljećima fascinira širu javnost. Njihova međusobna ljubav, koja se temelji na prijateljstvu i suradnji, traje više od tri desetljeća. Ovaj glazbeni ansambl ne samo da je zadržao svoj privatni život, već se pojavio i na pozornici gdje je ostavio trajni trag. Mnogi smatraju da je njihova veza savršen primjer skladnog braka, ali i sami priznaju da se ispod nje krije povjerenje, razumijevanje i sposobnost rješavanja nesuglasica prije nego što prerastu u ozbiljne sukobe. Njihovu vezu, tvrde, nikada nije nadmašila riječ “-razvod”.
Aca se često šali da će se Dunav razvesti prije njih dvoje, dok Biljana naglašava koliko je važno da partneri prepoznaju važnost jedno drugog. Njihova predanost i odanost rezultirala je spoznajom da su danas uzor mladim parovima, koji često žele naučiti kako su svoj brak održali kao čvrstu i dosljednu cjelinu tijekom cijelog zajedničkog života. Biljana se s osmijehom prisjeća svojih mladih godina u selu Grejač kod Niša. Rođena je u obitelji punoj ljubavi, koju su vodili njezini roditelji, sestra, ujak i baka. Njihovo stanovanje je bilo jednostavno, ali je sadržavalo puno ljubavi i međusobnog poštovanja.
Posebno se prisjeća kamina na kojem su se grijali cijeli članovi obitelji i stvarala se aroma domaćeg kolača. Kao mala bila je razigrana i znatiželjna, često je obilazila voćnjak oko kuće i penjala se na trešnje, često je dolazila do izražaja njena drskost, ali i nestašnost. Priča njihove obitelji pokazuje da radost ne mora proizaći iz bogatstva. Upravo spoj skromnosti i zajedništva odredio je Biljanin karakter i dao joj snagu prilagođavanja zahtjevima javnog života. Aca se prisjeća da su njihove rute, iako su bile različite, na kraju imale zajedničko odredište. Sudbina je slijedila put, i ono što je započelo kao partnerstvo napredovalo je u doživotnu vezu koju je bilo nemoguće raskinuti. Javnosti je manje poznato što su Biljana i Aca zaboravili.
- U brojnim intervjuima priznali su važnost podrške svoga kraja za njih i radost koju osjećaju kada se vrate u svoje rodno stanište. Kako navodi Politika, upravo povratak korijenima daje im mir i snagu da nastave dalje unatoč najtežim situacijama (izvor: Politika, kultura). Ova povezanost s domom i obitelji daje im autentičnost u njihovim pjesmama, budući da svaki slog prenosi dio osobne emocije.
Bonus tekst:
Nasuprot tome, priča o sudbini Maše i Daše Krivošljapov bila je surova i komplicirana. Rođeni kao jednojajčani blizanci u Moskvi 1950. godine, postali su žarište interesa sovjetskih znanstvenika, posebice fiziologa Pjotra Anohina. Njihov jedinstveni kardiovaskularni sustav i odvojeni živčani sustav učinili su ih idealnim subjektima za eksperimente. Znanstvenicima je bila zanimljiva bol i patnja povezana s tim. Kako su djevojčice evoluirale, bile su podvrgnute brojnim ispitivanjima – od doživljavanja ekstremne hladnoće i vrućine, do promatranja reakcija na bol.
Znanstvenici su dokumentirali svaku promjenu, željeli su otkriti kako će njihova tijela reagirati u ovoj neobičnoj situaciji. U jednom dokumentiranom slučaju Maša je osjećala prkos i bunt, dok je Daša pokazala suosjećanje i tugu. Njihovi su kolege pogoršali različitost njihovih osobnosti. Dokumentacija pokazuje da su također bili podvrgnuti elektrošokovima, često im je namjerno induciran nedostatak sna kako bi se promatrale različite fiziološke reakcije. Društvo ih je promatralo kroz prizmu znanstvenog eksperimenta, nisu ih smatrali ljudskim bićima sa svojim željama i emocijama.
Njihove individualnosti bile su različite ali i slične, što ih je činilo enigmom za najiskusnije istraživače. Izvješća pokazuju da je Maša pokazivala karakteristike za koje se obično smatralo da imaju psihopatsku tendenciju, dok je Daša pokazala karakteristike za koje se obično smatralo da posjeduju empatiju i razumijevanje. Ova razlika ih je učinila još intrigantnijim slučajem za znanstvenike u Sovjetskom Savezu, koji su, međutim, bili više zabrinuti zbog rezultata nego zbog sigurnosti djevojčica.
Umjesto da ih se štiti i njeguje, oni su desetljećima promatrani i testirani. Fotografije iz tog razdoblja, arhivirane u sjećanju, pokazuju kako pokušavaju hodati s hodalicom ili liječnikom koji ih promatra tijekom osnovnih zahvata. Ono što se nekima činilo kao znanstveni napredak, a drugima je značilo još jednu prepreku koja bi ih spriječila da normaliziraju svoj odgoj. U drugom eksperimentu, hrana je namjerno uskraćena jednoj od sestara dok ju je druga konzumirala, u želudac su umetnute cijevi koje su funkcionirale kao instrumenti za mjerenje sokova u želucu.
Danas bi se ovakva metoda smatrala nehumanom i neprihvatljivom, ali u prošlom sustavu bila je dopuštena. Ovaj narativ pokazuje da se razlika između znanosti i etike ne smije kršiti. Nesretna sudbina Maše i Dashe nastavlja služiti kao upozorenje na mogućnost da znanstveni napredak postane zloporaba. Njihova je bol također utjelovljenje razdoblja u kojem su eksperimenti imali prednost nad ljudskom patnjom. U izvješću Radio-televizije Srbije navedeno je da se ti slučajevi danas proučavaju kako se slične greške ne bi ponovile u budućnosti.
