Postoji izreka koja kaže da odijelo ne čini čovjeka i istina je da način oblačenja ne otkriva apsolutno ništa oo nama a u to su se uvjerili ilikovi u našoj sljedećoj priči.
Moja obitelj me javno ismijavala na sestrinom vjenčanju, nazivali su me “čuvarom vrata za žene”. Šalili su se, pjevali i uživali u vlastitom barbarstvu. Nisu znali za sestrinu svadbenu ceremoniju, niti za mladoženje, istog muškarca za kojeg se moja sestra udavala. Bio je zaposlen pod mojim nadzorom. I da će otkriti tajnu koju godinama pokušavaju sakriti. Sjela sam u dvoranu ispunjenu zlatom, iluminacijama i lažnim osmijesima. Nisam htjela sudjelovati, ali me majka prisilila.
Samo prisustvujte, ne morate govoriti, rekla je. Kasnije, čim sam ušla, moja teta je već uzvikivala: “Naše vojno osoblje otvara vrata.” Smijeh se sve više širio. Sestra me je promatrala i namjerno uzela mikrofon. Svi koji su došli, čak i moja sestra, koja je odustala od svoje vojne odjeće kako bi došla. Ako nekome treba zaštitar parkirališta, znate koga kontaktirati! Gosti su se smijali.
Jednostavno sam stajala tamo, u jednostavnoj odjeći, bez ikakvog znaka korektora, promatrajući mladoženju. Bio je miran, ali ja sam promatrala – u njegovim očima, već je bio zakazan kratki vremenski okvir koji će imati značajan utjecaj na sve. Jer nisam bila “vratar na ulazu”. Bila sam vođa. Njegov moćniji časnik. Razumio je pravu istinu koju su precijenili. Dok je orkestar svirao, a gosti nazdravljali, primijetila sam da mi je srce pulsiralo u skladu s otkucajima u prsima.
- To sugerira da pokušava pobjeći. Smijeh se na kraju utišao, ali pogled na moju obitelj – njihova lica, njihova zatvorena usta – bio je bolniji od bilo kakve vojne ozljede. Uzela sam asiento u kutu sobe, pokušavajući izbjeći bilo kakvo šaputanje. “Čuvar vrata”, “vojnik bez supružnika”, “žena u vojnoj odjeći” i bez ženstvenosti. Riječi su se činile kao mali kamenčići, ali ja sam ostala nijema. Stekla sam znanje da budem mirna – u vojsci, na frontu i pred boli.
Mladoženja, Mark, ustao je i progovorio. Bio je organiziran, učinkovit i u košulji koja je isticala njegove crte lica više od odijela. Svi ste ovdje, hvala mojoj prekrasnoj supruzi… zastao je i pogledao me, i tada sam shvatio – trenutak je bio preda mnom. “…a posebno netko koga ova obitelj dugo nije razumjela.” Smijeh u šali se smanjio. Svi su me pogledali. “Moja sestra”, šapnuo je, glasom punim ruganja. Mark je podigao ruku. Prije nego što nastavim, želim nešto razjasniti.
Prije tri godine, tijekom mog boravka u mirovnoj misiji, susreo sam osobu koja mi je objasnila definiciju časti, discipline i poštovanja. Bez njega, danas ne bih stajao. Moj general. Moj uzor. Kapetanica Elena.” U dvorani je zavladala tišina. Svi su se pogledi usmjerili na mene. Majka je problijedjela, sestra se smrzla. “K-kapetanko?” Zamucala je. Mark je nastavio. “Da, gospodine. Vaš uzor bila je moja šefica osoblja na misiji u Jordanu. Štitila je mene i još trojicu vojnika kada su stvari krenule po zlu.
Nikada nije tražila odobrenje.” Drugi su se muškarci sklonili u svoje redove, a ona im se umjesto toga suočila. Njegove su riječi bile oštre, a svaka rečenica uvreda njihovoj uobraženosti. Medicinska sestra pokušala se našaliti. To… Ovo je šala, zar ne? Mark ju je ozbiljno promatrao. „Ne. Ovo nije šala. Tvoja mi je sestra objasnila što znači biti istinski hrabar. Objasnio si mi što znači biti sraman.
Svi ostali su šutjeli. Čak je i zvuk glazbe prestao. Obratio mi se i rekao: „Kapetane, hvala vam. I ispričavam se što ranije nisam bio iskren.“ Ustao sam, ruke mi nisu sadržavale emocije, ali su i dalje pokazivale ponos. Pogledao sam ga, pa njih. „Ne moram se ispričavati, vojniče“, rekao sam tiho. Naučio sam da se istina otkriva tek kada je prestanemo skrivati. Moja me sestra pogledala, lice joj se iskrivilo. Već si znao tko je ona? „Jesi li cijelo vrijeme držala glas tihim?“ Mark joj se obratio.
To sam i očekivala, pa sam se nadala da ćeš i ti naučiti malo poniznosti. Međutim, čini se da ona još uvijek očekuje dijete. Moj otac, koji prije nije ništa govorio, ustao je zbunjeno. „Elena… zašto nas nisi obavijestila?“ „Nikad nisi pitala“, rekla sam glatko. Bila si previše zauzeta ruganjem da bi shvatila istinu. Tišina. Iza mene, konobar je slučajno spustio čašu, čaša se zatim razbila na podu, što je proizvelo zvuk koji je točno opisao događaj koji se dogodio njihovom dostojanstvu. Baka, jedina koja me ikada podržala, upotrijebila je svoju limenku kao štit i tihim glasom rekla: „Rekla sam ti o njenom karakteru, ne o njenom poslu. Sada razumiješ.“
Moja sestra kao da se zgusnula. Suze su joj bile pri vrhu očiju, ali nije progovorila ni riječi. Mark mi se postupno približavao tihim tonom. „Kapetane, želim slaviti s tobom.“ Napunio je čašu šampanjcem. Inspirirati – hrabrosti kojoj nedostaje haljina, ali je ipak divljenja vrijedna. Soba je polako odobravala. Neki su možda bili iz straha, neki su možda bili potpuno iskreni. Isticala sam se, prvi put kao gošća, ali kao netko tko je već bio dio mene. Kasnije, dok su gosti odlazili, prišla mi je sestra.
Njezin je glas bio miran. „Elena… žao mi je. Nisam bila svjesna. Promatrala sam je. Razumijem. Zato ste bili u krivu.“ Izašla sam iz dvorane. Vani je vjetar mirisao na slobodu. Pogledala sam u nebo i pretvarala se da se smiješim. Više nisam bila „čuvarica vrata“. Bila sam žena koja je izdržala svaku njihovu izjavu i ipak zadržala dostojanstvo. Oni? Ostali su bili ograničeni na vlastitu sramotu.
