Empatija prema drugim ljudima i spremnost da im se pomokne pa makar to bile i sitnice pokazuju dobrotu neke osobe a nikada ne znamo kako će nam se naše dobro dijelo vratiti.
Stajao sam u redu u pekari kada sam primijetio baku kako drhtavom rukom vadi kusur. Trebala je samo nekoliko dolara, a zatim je tiho rekla prodavačici: “Onda skini manji… Ne treba mi cijeli.” Osjetio sam knedlu u grlu i spontano sam rekao: “Hajde, pokriću razliku.” Baka me pogledala sa mješavinom divljenja i skepticizma na licu. “Sine… možda nećeš morati”, rekla je tihim glasom, ali mogu razumjeti da joj je taj mali čin značio više nego što bi itko očekivao. Samo sam se nasmijao i odgovorio: “-nema veze, zadrži što si uzeo.” Pogledala me i rekla: Zahvali mi se od srca i pamtio sam to cijeli dan.
Očekivao sam da će se tu završiti, jednostavnim činom dobrote koji se neće ponoviti. Međutim, sljedećeg dana, dok sam izlazio iz zgrade, primijetio sam baku kako stoji ispred mog ulaza, držeći malu vrećicu papira u ruci. Kad me pogledala, izgovorila je nešto zbog čega sam se zaustavio. Kad sam je primijetio kako stoji ispred mog ulaza, pretpostavio sam da je zbunjena ili traži novog partnera. Nisam bio svjestan da me posjetila upravo zbog mene. U rukama je držala malu papirnatu vrećicu, kao da se brinula da će je izgubiti ako pusti stisak.
Usporio sam svoj prilazak prema njoj, što je rezultiralo time da se i ona usporila, za ukupno tri koraka. „Bako… jesi li dobro?“ upitao sam je. Podigla je pogled i osmijeh joj je prešao preko lica. Pokušavam te pronaći od jutros, sine moj. Te su mi riječi odmah pale na pamet. Upitala me je za moje stanje, kao da je više zabrinuta za mene nego za sebe. Rekla mi je da sam dobro, a ja sam kimnuo i predao joj taj ruksak. Ovo je posvećeno tebi. Razumijem da je malo… ali je od srca. Bila je toliko sramežljiva da mi se činilo nepristojnim odbiti. Nisam htjela negativno utjecati na nju, pa sam odabrala vrećicu i pažljivo je otvorila. Unutra su bila dva domaća kolačića, oba uredno zamotana u ubrus, plus mali komadić papira.
- Kolačići su izgledali kao da su se pekli dulje vrijeme – ne baš sasvim točno, ali ipak iskreno. Srce mi je potonulo. „Sinoć sam ih uzrokovala“, rekla je tihim glasom. Dopustite mi da vam se odužim za vašu pomoć danas. U tom trenutku mislila sam da će se cijeli svijet usporiti. Jedna od mojih manjih akcija jučer… danas, što je ranije moguće, donijela mi je peciva koja pravi samo za posebne ljude. Međutim, zatim je stavila komadić papira u džep i izvadila ga. „Pročitajte kad se vratite“, rekla je. Glasnice su joj bile slabe. Ne bih htjela da me promatrate dok čitate. To me još više zbunilo. Nisam bila sigurna je li u pitanju tuga, važnost ili poteškoća.
Htjela je odmah otići, ali sam joj savjetovao da barem sjedne na klupu ispred zgrade i odmori se. Bilo je hladno i činilo se da je iscrpljena. Sjela je polako, mirno, kao da joj je čak i sjedenje teško. Razgovarali smo nekoliko minuta, ali svaki put kad bih je pitao o papiru, samo bi se nasmiješila i vratila se na aktualnu temu. Kad je konačno stigla kući, zaustavila se kod mene i rekla: “Sine… ne razumiješ vrijednost nečega što je iz srca. Kupio si mi pecivo, a nisi me ni pitao tko sam. Još se toga sjećam.” Nakon toga je otišla, sporim, malim koracima koje nisam razumio.
Stigao sam u stan i odmah otkrio list papira. I čim sam naišao na prve riječi, sjeo sam na stolicu jer su me koljena već otkazivala. Pisalo je: “Hvala ti što si me podsjetio na moje postojanje.” Nije mi trebalo više, suze su već tekle u velikim količinama. Nastavilo se: „Jučer sam vjerovao da mi nitko više nije potreban. Nedostajala su mi sredstva za peciva i bio sam spreman vratiti se kući praznog želuca. Pokazao si mi da u čovječanstvu još uvijek postoji nada. Neka ovo malo svjetlo koje ti dajem bude tvoja radost. Nikada nisam osjetio težinu tako malih riječi. Mali komadić papira bio je jednostavan, ali sam shvatio da je sve što je imao posvećeno toj maloj količini zahvalnosti.
Zamišljao sam je kao da sama šeta gradom, skuplja novac, nosi kofer pun briga, ali bila je toliko primamljiva da jučer nisam mogao otići kući a da ne uzmem natrag ono što mi je dala. Jedna mala akcija… I pretvorila ju je u nešto veće od toga. Cijeli dan sam nosio taj kofer sa sobom, kao podsjetnik da su dobri ljudi prisutni. Nije potrebno imati značajan utjecaj na nečiji život. Možda nekoliko kapljica. Možda jednostavan osmijeh. Možda jednostavan desert. Kasnije te večeri, odlučio sam posjetiti istu pekaru. Ne zbog peciva, već zbog dojma da bih trebao obaviti još jedan zadatak. Kupio sam nekoliko utješnih stvari i krenuo na adresu za koju moja baka nije shvatila da idem, spomenuvši ulicu u kojoj živi.
Kad je otvorila vrata, bila je šokirana shvativši da sam je vidio. Jesi li stigao? Upitala ga je u šoku. Rekao sam joj da jesam. Da joj je diploma puno vrijednija od svega što sam joj ponudio. Te večeri sam se smjestio u njezin mali stan, koji je bio skroman, ali privlačan, pričala mi je priče o svojim mlađim godinama i dala mi šalicu čaja koji je možda bio nekvalitetan, ali je bio najdragocjenije piće koje sam ikada pio.
I pretpostavio sam: možda planet nije pogođen značajnim promjenama. Možda su ga zamijenili deserti. Kolačići. Poruka zahvalnosti. Jedan čovjek koji je odlučio ustati i pomoći drugima, i jedna starija žena koja je znala kako se vratiti srcem, a ne novcem.
