Danas govorimo o poštenju i pravdi koja uvijek na kraju bude zadovoljena na ovaj ili onaj način. Sin koji je naslijedio zemlju od svog oca je bio šokiran kada je saznao na koji način se to desilo.
Stojan Jović je s nevjericom gledao neplodnu, oštećenu zemlju. Godina je bila razorna. Suša mu je spržila kukuruz, a bolest mu je odnijela dvije koze. Da bi je dovršio, žena mu se razboljela, a medicinski računi postali su znatni. Nije imao izbora. Morao je prodati svog “djeda”, jedino polje koje je posjedovao, a to se polje nažalost nalazilo blizu Mladenovog imanja, najmoćnijeg zemljoposjednika u tom području. Mladen je bio čovjek koji je počeo ni od čega, a sada je posjedovao sve.
Bio je poznat po svojoj brutalnosti. Kad je čuo da Jović prodaje, ponudio je cijenu koja se smatrala uvredom. Bila je to petina ukupne vrijednosti, što je bio mali iznos koji je jedva pokrivao medicinske troškove. “Uzmi ili ostavi, Stojane”, Mladenov je glas bio grub dok je razgovarao s vlasnikom livade. Pored njega je sjedio njegov sin Filip, koji je imao otprilike 20 godina, a gledao je svoje skupe cipele bez da je djelovao dirnuto. Znam da ti se topi pod nogama. Te večeri, Stojan je donio odluku. Potvrdit će dogovor. Nitko više nije imao kruha kod kuće. Sljedećeg dana, u luksuznom Mladenovu uredu, Stojan je uzeo olovku i stavio je u drhtavu ruku.
Uništavaš me, Mladene, rekao je tihim glasom. Mladen se samo pretvarao da se smiješi, dao mu je omotnicu s gotovinom i potpisao ugovor. Tržnica je tržnica, Stojane. Nema emocija. Stojan i njegov sin Milan, koji su se nalazili pored oca, izašli su spuštenih glava. Filip, Mladenov sin, promatrao ih je kako odlaze s osmijehom. Osjećao se loše zbog očeva uspjeha. Prolazile su godine. Mladenovo carstvo se povećavalo, ali je postajalo hladnije i teže. Filip je naučio biti drugačiji od čovjeka, ali nikada nije pokušao suočiti se s njim. Stojan Jović je kasnije umro od srceparajuće bolesti. Njegov sin, Milan, otputovao je u grad kako bi tražio posao u tvornici.
Kasnije je Mladen iznenada umro. Infarkt miokarda. Sada odrastao čovjek, Filip je ostao sam se nositi s hrpom papira, tvrtki i bogatstva koje mu nikada nije donosilo radost. Tjednima je ponovno čitao očeve papire, ugovore i dionice. Na dnu donjeg stola, ispod lažnog dna koje nikada prije nije primijetio, naišao je na nešto što nije izgledalo kao ugovor. Bila je to mala, crna, u kožnom uvezu uvezana knjiga. Bio je to Mladenov osobni dnevnik. Filip je osjetio jezu, ali ju je ipak otvorio. Prvih nekoliko stranica bilo je posvećeno profesiji. Nakon toga pronašao je priznanje iz tog vremena. Na vrhu stranice pisalo je ime čovjeka: “Jović”. Filip je prstom prekrio suhi, plavi trag. Očev rukopis bio je snažan i jasan. Počeo je čitati, a sa svakom rečenicom atmosferski tlak u uredu rastao je sve jače i hladnije.
Danas je završeno, pisalo je. Stojanov Jovićev ugovor je službeno odobren. Konačno. On čak ni ne prepoznaje što je postigao. Vjeruje da je suša negativno utjecala na njega. Vjeruje da mu je stoka zaražena. Imbecil. Nije shvatio da sam mu prije tri mjeseca prekinuo dovod vode u gornji tok rijeke. Nije prepoznao ‘bolest’ koja mu je upropastila krave kao otrovnu i izbljuvala ga u njegov bunar.” Philip je izgubio interes za dnevnik. Osjetio je bol u trbuhu. Njegov otac. To nije bila slučajnost. Bilo je to proračunato, hladnokrvno uništenje. Nastavio je čitati drhtavim umom. Trebala mi je livada. Banka mi nije htjela odobriti kredit za novu biljku bez komada. I nije htio prodati. Morao sam mu prerezati uže.
Natjerao sam ga da dođe k meni na rukama. Zatim posljednji, najzloslutniji dio. Sada će biti plaćen. Njegov otac, Jović stariji, slijedio me je s kapije prije 40 godina kada sam tražio posao. ‘Uništen, jadnik’, rekao mi je. Ova zemlja nije prikladna za tebe. Danas sam naslijedio taj teritorij. Uzeo sam sve njihove stvari. Osveta je konačno dovršena.” Filip se srušio na očevo sjedalo. Njegovo bogatstvo, njegovo ime i cijeli njegov život proizašli su iz mračne strane. Oko otrovanog bunara, oko oštećenog srca Stojana Jovića. Sjetio se Stojanovog sina Milana tog dana u uredu. Nije to bila samo sramota. Bila je to odbojnost. Te noći nije mogao zaspati.
- Sljedećeg dana nije se pojavio na poslu. Zgrabio je crni dnevnik i sjeo u vozilo. To je zahtijevalo da provede više sati u policiji i ima veze kako bi locirao prebivalište Milana Jovića. Milan je živio u malom, ruralnom području, u malom, sivom kvartu posvećenom zapošljavanju. Filip je pronašao stan. Vrata su bila u njegovom vlasništvu, boja se ljuštila. Stojanove oči bile su jednako umorne kao i njegove, ali sada su bile ispunjene skepticizmom. “Što želiš?” ljutito je viknuo Milan, prepoznajući dječakovog oca koji je proždirao njihovu majku. „Moram razgovarati s tobom“, rekao je Philip tihim i mlohavim glasom od srama. „Molim te.“ „Motali su se u skučenoj kuhinji koja je mirisala na stari kruh. Philip nije sjeo. Stavio je crni dnevnik na stol i otkrio određenu stranicu. „Moj otac je preminuo“, rekao je. „Međutim, otišao je odavde. Moraš to pročitati.“ Milan je sumnjičavo uzeo dnevnik.
Proučavao je. Prvo zbunjen, a zatim sa sve većim bijesom. Kad je stigao do područja s otrovom, ruke su mu bile toliko upletene da je izgubio knjigu. Pogledao je Philipa, oči su mu gorjele. Izgledao je kao čovjek spreman umrijeti. Ti… znao? „Nisam“, rekao je Philip. „Naučio sam iz sinoćnje noći.“ Kunem se.“ „Koji ti je trenutni cilj?“ viknuo je Milan. Pokušao si mi ugoditi? Zatražiti oprost? Za ovo nema oprosta!” “Ne želim primiti audijenciju”, rekao je Philip tihim glasom. Zgrabio je fascikl iz kaputa i stavio ga na stol, pored dnevnika. Ovo sam ti dao. Milanova vrata bila su otvorena. Bio je to dogovor. Sporazum kojim je Filip Jović prenio polovicu vlasništva tvrtke, kao i kontrolu nad cijelom tvornicom izgrađenom na “Dedovini”, na Milana Jovića.
Milan je nevjerujući pogledao. Što je ovo? Milostinja?” “Ne”, rekao je Philip, usmjeravajući pogled na njega. To je otplata duga. Moj otac je stekao tvoj teritorij, ali je na njemu izgradio sve što ja posjedujem. Ne želim živjeti od tog otrova.” Siromašni su morali prodati svoju zemlju bogatima za malu svotu novca. Vjerovali su da im je predodređen neuspjeh. Tek nakon što je bogatašev sin pročitao osobni dnevnik svog oca, shvatio je da ih nije srušila sudbina, već njegov otac. I da je jedini način da se ukloni ljaga s njegovog imena vratiti ono što je uzeto.
