Mnogo starijih ljudi na našim prostorima žive sami jer su njihova djeca otišla u inistranstvo u potrazi za boljim životom. Oni tako svoje dane provode u samoći očekujući da im bilo ko otvori vrata.
Bilo je to zimsko doba u kojem cijenite svaki njegov trenutak. Snijeg je bio ogroman i dugo je padao, toliko gust da se jedva vidjela ograda, ceste su bile prekrivene bijelom tkaninom. Bila je božićna večer. U malom ruralnom okrugu u Bosni, gorući komadi tkanine bili su vidljivi, kuće su bile poznate po svojim pekarskim proizvodima, sušenom mesu i temperaturi. Djeca su uživala u zabavi, odrasli su bili zauzeti pripremom hrane, a vladao je opći osjećaj iščekivanja. Svugdje drugdje, osim u kući bake Milke.
Milka je imala 80 godina i bila je sama otkako joj je muž umro. Nekad je kuća bila ispunjena glazbom, pričama i životom, ali godine su uzele svoje. Imala je dva sina koji su bili uspješni i rođeni na daljinu, obojica su rođena na stražnja vrata. Jedan je bio u Beogradu, drugi u Münchenu. Razgovarala je o njihovim postignućima u blizini sela, pokazivala slike njihove djece na mobitelu i opisivala koliko je bila entuzijastična kao roditelj. Ali slike ne griju, a uspjeh ne zna kako osvijetliti vatru. Tog jutra telefon je dvaput zazvonio.
Prvi poziv bio je iz Beograda, ispričali su se zbog gužve, bolesne djece i da će uskoro stići poruka. Drugi telefonski poziv bio je iz Münchena, koji je bio kratak i hladan, žena tamo ga je obavijestila da je zauzeta i da nema slobodnih dana, a on joj je također odgovorio. Milka je čula izjavu, zahvalila joj se i otišla bez ikakvih emocija. Ustrajale su u njenom srcu. Vani je snijeg sprječavao put do šume. S bolovima u kuku i zapešću, nije mogla doći do šume ili vrata. Peć je otkazala tijekom jutra, a hladnoća joj je počela prodirati u kosti. Milka se pokrila kaputom i sjela na kauč.
- Nije pokazivala nikakve emocije. Jednostavno je priznala svoju samoću, vjerujući da to neće negativno utjecati na nikoga. Večernji mrak bio je rane prirode. Zvona, pucnji, smijeh i pjevanje čuju se iz sela. Tišina je obuzela njezin dom. Gladna, promrzla i sama, sa srećom se prisjećala vremena pojave božićnog drvca, kada su ljudi posvetili svoje vrijeme molitvi i slavlju. Sada je bila samo hladna komora i nekoliko keša. Oko 20:30, kroz šuštanje vjetra začuo se čudan zvuk. Činilo se kao da netko lopatom čisti snijeg.
Zvuk je sada postajao sve intenzivniji. Milka se uplašila. Tko bi došao po tako oštrom vremenu? Prepoznala je škripanje čizama na pragu, a zatim zvuk vrata. Hladan zrak prožimao je zgradu, ali postojao je i drugi aspekt koji je bio drugačiji. Na ulazu je stajao Edin, njezin neposredni pandan. Mladić od dvadeset pet godina, predan i tih. Bio je natopljen vodom, usne su mu bile boje ruže, a oči sjajne. S jedne strane nosio je pun teret suhog bukovog drva, a s druge parobrod. Milka nije mogla vjerovati svojim očima. Bez riječi, Edin je naložio vatru, skupio pepeo i zapalio peć.
Plamen je ubrzo povisio temperaturu sobe, a miris prekuhane hrane ispunio je kuću. Nakon još nekoliko mjeseci, konačno je progovorio. Rekao joj je da iako zimsko doba ne brine osobu koja moli, ono se umjesto toga usredotočuje na količinu drva ili njihov nedostatak te ima li vjernika. Opisao je blagdan kao razdoblje koje nije određeno određenim datumom, već kao razdoblje u kojem se ne smije napustiti druga osoba. Milkine suze nisu bile zbog topline, već zbog hladnoće. Upitala ga je što bi selo mislilo o tome, budući da nisu slavili Božić.
Edin se samo pretvarao da se smiješi i rekao da je Bog jedinstven, ljudi ga obično prepoznaju po imenu pod kojim je poznat i da ga nije briga tko je sam u mraku tijekom noći. Te večeri, u maloj kući bake Milke nedostajalo je djece. Međutim, kuća je bila prepuna. Ispunjena srećom, udobnošću i pričama. Edin je ostao do kasno, pušio vatru, čuvao uspomene i pazio da peć i nada ne izgore. Na božićno jutro, staza do vrata bila je pripremljena, drvce ukrašeno, a kuća je bila primamljiva.
Susjedi su izrazili svoje nezadovoljstvo i pitali je li Edin posjetio njezin dom. Nakon Milkine izjave, ustala je i ispričala se selu što se nije sjetila. “Moja djeca su mi se ispričala, a Bog mi je darovao sina.” Lokalni mediji koji često prenose ove priče iz manjih zajednica često to pripisuju sustavu i obiteljima u očajnim situacijama. Ovi primjeri pokazuju da se solidarnost i dalje poštuje unatoč činjenici da se najviše slavi.
Lokalni sociolozi često vjeruju da su blagdani značajan pokazatelj društva, jer je tada najlakše utvrditi tko je sam, a tko pokušava pružiti ruku. Kao što je dokumentirano u istraživanjima regionalnih medija, ovo ponašanje potiče vjeru i stvara povjerenje u zajednici. U konačnici, lokalni povijesni pripovjedači ruralnih tradicija često zaključuju da je ljubav prvenstveno jednojezična i da joj nedostaje prijevod ili pojašnjenje.
Čini se da ima tihu prirodu, s lopatom u posjedu i zdjelom hrane koja nikada neće nestati. Od zime koja je uslijedila, baka Milka nije sama sudjelovala ni u kakvim zabavama ili proslavama. Bilo da je bio Božić ili Bajram, na njezinom kaminu uvijek su bile dvije čaše. Jedna za nju. Jedna za Edina.
