U velikoj većini slučajeva roditelji za svoju djecu čine sve što je u njihovoj moći i pokušavaju od njih napraviti dobre ljude. Međutim kada ostare oni toj istoj djeci postanu teret.
Ova pripovijest o obitelji iz Mačve, vlasniku Joviću, njegovoj supruzi Miši i ostarjelom ocu Lazoviću, prenosi snažnu poruku o tome kako često zaboravljamo one koji su nas odgojili i brinuli se o nama. U luksuznoj vili u Mačvi, vlasnik Jovan živio je sa suprugom, sinovima i ocem Lazarom. Lazar se posvetio svojoj obitelji. Izgradio je kuću, stekao zemlju i proširio imanje, ali desetljeća su uzela svoj danak. Ruke su mu se počele tresti, vid mu se pogoršao, a noge više nisu imale ono što su nekada imale.
Tijekom obroka, Lazar je pokazao najočitiji primjer kako starija dob uzrokuje slabost. Često bi žlicom stavljao juhu na stol, a povremeno bi mu se štruca kruha gubila među zubima. Jovan, njegov sin, nije imao strpljenja potrebnog sa starijim čovjekom. Počeo je osjećati odbojnost, umjesto poštovanja koje je zaslužio. “Aman, stari moj!” vikao bi, ne shvaćajući da je njegov otac izgubio sposobnost samoregulacije do te mjere. Nije bilo lako za Lazara, ali je držao glavu pognutu i ispričavao se: “Oprosti, sine”, šapnuo bi, jer su mu ruke bile nevoljne.
Njegova šogorica bila je jednako neuspješna. Preispitivala je mrlje koje je morala čistiti svaki dan, vjerujući da će ponovno morati prihvatiti posao. Situacija je dosegla vrhunac kada je Lazar pokušao doći do soli prevrnuvši skupu porculansku zdjelu. Porculanska posuda bila je oštećena, a umak se razlio po podu. Jovan je bio uzrujan. “Dosta!” zaurlao je, crven u licu. Dosta mi je tvojih gluposti! Nećeš više sjediti za ovim stolom! Jovan je otišao u šupu, uzeo starijeg čovjeka koji je bio zaposlen kao pomoćnik u poljoprivredi i bacio zdjelu pred njegovog oca.
- „Evo“, rekao je, „od sada ćeš konzumirati hranu iz ovog kraja, također ćeš se posluživati hranom iz kuta. Prolij koliko god želiš tamo, ali nećeš sudjelovati u našoj raspravi ovdje.“ Lazar je odlučio ne komentirati. Drhtavim prstima nosio je zdjelu i krenuo prema kutu. Počeo je jesti bez riječi, dok su njih dvoje nastavili jesti hranu ne mareći za njegovu bol. Mali Miša, sin Jovana i njegove supruge, promatrao je cijeli ovaj događaj ne sudjelujući ni u čemu. Unatoč tome što nije imao govorni jezik, upijao je svaki detalj i svaki aspekt svoje okoline.
Prošlo je nekoliko dana i u kući je zavladala napeta tišina. Lazar je nastavio jesti u svom kutu, dok je par nastavio pripremati hranu kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, bilo je izazovno. Nitko se ne bi usudio pogledati Lazara u oči. Jednog dana, Jovan je ušao u dvorište i ugledao svog sina Mišu kako leži na podu. Imao je komad drveta i oštricu, s pažnjom je nešto napravio. Jovan je pretpostavio da izrađuje… igračku, ali dječakov odgovor nije bio onakav kakav je očekivao.
“Ne, tata”, rekao je Miša mirnim glasom. “Izrađujem malu zdjelu od drveta.” Jovan nije bio siguran. “Zdjelu?” Što je korisno u drvenoj zdjeli, oče?” upitao je. Dječak je pogledao oca, pogledao je izravno ženu i izgovorio rečenicu koja je izravno pogodila ženu: “Izrađujem je za tebe i tvoju majku. Da biste imali nešto čime ćete se brinuti kad ostarite, kao što vi brinute za svog djeda.” Jovan je ostao bez riječi. Srce mu je bilo ranjeno i počeo je plakati. U tom trenutku, njegova supruga je čula riječi i nije mogla prestati.
Počela je plakati. Jovan je pokušao utješiti sina. “Ispusti je, sine. Makni tu granu. Oprosti ocu. Tata nije bio u pravu. Tata je velika budala.” Te večeri, Jovan je pozdravio svog oca Lazara. Uhvatio ga je za ruku, kao dijete, i odveo ga do stola. Zapovjedio je: “Oče, ustani.” Promuklim glasom rekao je. „Tvoj položaj je na vrhu stola, pod uvjetom da poživiš dovoljno dugo.“ Lazara su svladale emocije, čak se rukovao s tvorcem svog stola.
Unatoč tome što je prolio malo juhe, ovaj put nije bilo vike. Ivan je stavio ruku na njegovu drhtavu ruku i rekao: „Neka bude, oče. Netko to mora počistiti.“ Ova pripovijest ima značajnu poruku o starijim osobama i važnosti obitelji. Nitko ne bi trebao zanemariti važnost roditelja i baka i djedova, niti vrijednost poštovanja i ljubavi prema njima dok su još s nama.
