Čovjek nije ni svjestan koliko je važno njegovo zdravlje sve dok ga ne izgubi i tek onda shvatimo da nas ni bogatstvo ni novac ni moć ne mogu usrećiti baš kao što se desilo čovjeku u našoj priči.
Sedam godina, svaki dan Eduardovog Monteirovog života počinjao je istom preciznošću. Nije mu bio potreban sat ili jutarnja odluka, dovoljno je bilo tjelesno znanje o ritmu preživljavanja. Buđenje u 6 ujutro postalo je mehanički odgovor, a ne želja. Kazaljka bi se dosljedno kretala u istom smjeru sa značajnim stupnjem točnosti, sve dok ne bi naišla na alarm i deaktivirala ga. Nakon toga, jedinstvena, gusta tišina bi obuzela sobu – tišina koja nije uobičajena, ali kroz koju se čovjek uči. Ovo tiho ponašanje dosljedno ga prati od nesreće koja mu je oduzela vid, međutim, ono je i dublje: povjerenje u druge.
Unatoč Eduardovom bogatstvu, vlasniku proizvodnih pogona, nekretnina i globalnih investicija, nedostajala mu je sposobnost ublažiti usamljenost svojih zaposlenika. S druge strane, ona je povećala snagu toga. Jer čim posjedujete puno, sva vaša pozornost bit će usmjerena na to. Bogatstvo bez suosjećanja Eduardov dvorac bio je ogroman, ekstravagantan i uređen s pažnjom. Međutim, vjerovao je da je ona zakazala. Bila je to barijera koja ga je štitila. Kretao se sporim, distanciranim pokretima, dodirujući zidove i pretpostavljajući da je svaki prolaz potencijalna prijetnja. Njegov svijet bio je sveden na urednost i red.
Osoblje je obavljalo svoje dnevne dužnosti bez ikakvih problema ili zastoja. Njihovi šarmi, slični onima gospođe, bili su profesionalni, ali im je nedostajala ikakva osobna intriga. Govorili su šapatom, kao da bi opširnije objašnjenje moglo povećati njegovu bol. Eduardo je to prepoznao i smatrao je pažnju neprihvatljivom. Činilo se kao da nam je uklonjena distanca, a ne naša briga. Svake večeri, točno u 8 sati, sjedio je sam. Dugi stol, koji je bio namijenjen za 10 ljudi, imao je samo jednu zauzetu stolicu. Sve je bilo unaprijed isplanirano: tanjuri s točnim sastavom escajova uvijek su se palili češće nego što je bilo potrebno. Nitko mu više nije trebao govoriti o hrani.
- Mirise je upijao istraživanjem. Začine je prepoznao prije arome, vino s prvim udisajem iz posude. Ljudi su vjerovali da mu nedostatak vida povećava svijest. Istina je bila surovija: postao je vješt u prepoznavanju malih razlika jer su one bile najvjerojatniji pokazatelj opasnosti. Čovjek kakav je bio prije 7 godina, Eduardo, bio je potpuno drugačiji čovjek. Bio je bučan; imao je poseban magnet i bio je namijenjen brzom i lakom kretanju. Dosljedno je putovao bez oklijevanja ili brige za budućnost, misleći da je budućnost rezervirana za one koji su hrabri. Nakon toga dogodila se nesreća.
Večernja šetnja uz obalu, kasni sat, oštećeno staklo i nedostatak tame koji nikada nije bio u potpunosti riješen. Liječnici su očekivali da će stanje biti nepovratno. Ta riječ putovala je poput izgovorenog imena sprovoda. U sljedećim mjesecima ljudi su bili odsutni: neki jer su se osjećali nesigurno, neki jer su bili zauzeti drugim obavezama, a neki jer nikada nisu razvili međusobno prijateljstvo. Njegova zaručnica ga je ostavila tiho, s izjavama koje su se još uvijek smatrale blagim, ali značajnim. Rekla je da će joj biti teško prilagoditi se novom načinu života. Čuo je ono što ona nije priznala – da se ne može nositi s njim. Nakon što je Eduardo počeo graditi zidove koji nisu bili izgrađeni od betona, već od kamena. Odustao je od svoje uloge, intervjuirao i rekao da bilo koji vokal koji odabere nije ovisan o novcu.
Teresa – dosljedno tiha osoba. Jedina osoba koja ga je dosljedno posjećivala bila je Teresa, domaćica. Stigla je prije dogovorenog vremena, tiho stigla do pozicije i otišla bez da je morala ostaviti dojam. Eduardo je preferirao njezino slikanje. Ona: Nije uspjela komunicirati s mnogim emocijama. Nije bila sklona biti obzirna. Nije to uspjela iskoristiti kao sredstvo za zarađivanje novca. Govorio je kratko, jasno i na tipičan način. Metoda koju je Eduardo predložio bila je da svatko govori svojim jezikom. Godinama je njihov odnos ostao isti – profesionalan, distanciran i bez ikakve emocionalne vezanosti. Sve dok zvuk utorka nije nestao iz rezidencije. Poduzimao je neplanirane korake.
Mali, brzi koraci u hodniku doveli su do Eduardovog zamrzavanja. Njegov um je odmah počeo stvarati najgori mogući scenarij: uljez, lopov ili opasnost. Nakon što je čuo Teresin vokal, dalek i pun žaljenja. Opisala je osobu koja se brinula za nju kao neuspjeli pokušaj i da nije imala alternativu. Kasnije je prepoznao dječji glas. Zdravo, rekla je mlada dama. Vaš dom kao da ima puno dinamike. Ta je rečenica bila potpuno neočekivana. Bila je iznimna zbog svoje jedinstvenosti, previše iskrena da bi bila varljiva. Mlada djevojka zvala se Lia, imala je osam godina i nije se bojala. Ispitala je muškarca. Njezina zapažanja bila su jednostavna, ali duboka.
Izjavila je da je vidjela Eduarda kako sjedi za velikim stolom i uživa u hrani. Ništa nije tražila. Nije mogla sakriti svoj neuspjeh. Tada je Eduardo postavio pitanje koje nije očekivao: “Jesi li jeo?” Početak promjene Ta večera nije bila samo objedovanje. Pukotina u zidu koju Eduardo pokušava ojačati desetljećima. Lia nije izazivala zabrinutost, već je uvela red. Nije ponudila nikakvu pomoć, već je bila iskrena. Svojim djetinjastim prikazima hrane i upitnim odgovorima podsjetila ga je da svijet nije uvijek opasno mjesto – povremeno je zaboravljao kako u njega ući. Ključni trenutak dogodio se kada ga je upitala o gubitku vida zbog tame svijeta ili nedostatka života.
Njegov odgovor bio je izravan, ali značajan: zbog oboje. Lia mu je odgovorila istinom o svom ocu koji je otišao jer se nije htio posvetiti napornom radu, zajedno s istinom o svojoj majci koja, unatoč okolnostima, uvijek pokušava uspjeti. U tom trenutku, Eduardo je svjedočio nečemu mučnom, ali oslobađajućem: nije izbjegavao bol, već je odabrao izbjegavati život. Njegovo bogatstvo nije bio njegov zatvor, već njegov užas. Te večeri, obojica su izrazili šok zbog nedostatka pripreme i nesavršenosti, ali su također prepoznali da je u mraku moguć novi početak.
