Mnogi ne vjeruju da postoji ljubav na prvi pogled a ovaj par o kojem danas govorimo to demantuje jer su se nakon samo par dana poznanstva oslučili da sklope brak iako se nisu dobro poznavali.
Kada je Srpkinja Ružica za 21 godinu otputovala u malo grčko naselje Stavros, nije ni slutila da će to putovanje postati prekretnica njezina života. U tih nekoliko dana sudbina joj je dodijelila interakciju koja će trajno utjecati na njezin životni tijek. Naišla je na Harisa, lokalnog konobara koji je nešto znao srpski jezik, nakon samo šest dana udala se za njega. Mnogi su to tada smatrali ishitrenom odlukom, no njih su dvoje doživjeli više od dva desetljeća. U međuvremenu su emigrirali u Solun, zasnovali obitelj i dobili četvero djece. Ružica nije razmišljala o odluci koju je donijela. Stekla je znanje grčkog, promijenila svoj mentalitet i kao rezultat toga izgradila rezidenciju ispunjenu ljubavlju.
- Gradili smo ljubav odozdo prema gore. To nije bila bajka, ali je bila činjenica”, rekla je u izjavi objavljenoj na društvenoj grupi. Obitelj je usvojila hibridnu kulturu koja je kombinirala srpsku i grčku tradiciju. Djeca su odgajana u dvojezičnom domu, slavila su i Dan zahvalnosti i Uskrs, a stvorila su i svoj mali svijet u kojem su različitosti bile korisne, a ne štetne. Međutim, dobra priča ne može imati neuspjeha. Najsloženije poglavlje njihove obiteljske priče počelo je rođenjem najmlađeg sina, koji je pri rođenju imao poteškoća u razvoju. Onog trenutka kada smo shvatili da nešto nije u redu, cijeli svijet se okrenuo naglavačke, rekla je Ružica.
Prvo je demantirala izjavu; zatim se uspaničila, a na kraju je prigrlila izjavu, kao što to čine mnoge majke koje imaju djecu kojoj je potrebna dodatna pomoć i posebna pažnja. Petros se zove dječak, a ima svakodnevnu terapiju. Njihov sukob uključuje birokraciju, stigmu i nedostatak institucionalne podrške. Unatoč tome što Grčka ima osnovne mehanizme zdravstvene skrbi za djecu s invaliditetom, većina napora, fizičkih i mentalnih, delegirana je samo obitelji. Ružica priznaje da ovakvo zaduženje ima efekte. Brak koji se temelji na ljubavi više nije ono što je bio prije.
Osim što su roditelji, sada su i tihi partneri – osobe koje svo vrijeme troše na sastanke, sastanke, izostanke i nesanice. Među nama postoji barijera, ali nije zamišljena kao oblik neprijateljstva. To je zid tuge”, rekla je. U objavi objavljenoj na sajtu MamaKlik.rs, psihologinja Jelena Stanić objašnjava da upravo ti parovi, roditelji dece sa smetnjama u razvoju, zbog umora najteže održavaju emotivnu vezu. „Izražavanje emocija nije iskorijenjeno, ali su se promijenila sredstva za njihovo izražavanje. Više nema vremena za male pažnje.
Također, Ružica je priznala da se često osjeća usamljeno. Haris, unatoč dobroj naravi, ima drugačiji pristup. Pokušava zadržati vjernost, često izbjegavajući usmjeriti pozornost na teške uvjete koje uzrokuje Petrosovo stanje. S druge strane, ona snosi najveći dio odgovornosti – i emocionalne i institucionalne. Povremeno želim da me netko utješi i kaže mi: ‘bravo, uspjet ćeš’. Jer treba zanemariti činjenicu da i mi majke imamo pravo plakati. Ovaj zahtjev za razumijevanjem, a ne suosjećanjem, odražava svakodnevni život mnogih žena koje su majke, supružnike, terapeuti i članovi obitelji.
Sve su one majke. Ružica je samo jedna od njih, ali njezina priča ima poseban značaj jer dolazi iz srca žene koja je život posvetila putovanju svijetom u potrazi za ljubavlju. U intervjuu objavljenom na Stil.kurir.rs, autorica i novinarka Lana Vidović, koja se bavi obiteljskim i psihološkim temama, rekla je: “Priče ovih žena zaslužuju više pažnje. One se ne slave zbog onoga što rade, već ih se poštuje zbog njihove uloge u tihom svijetu. Njihova moć određuje budućnost djece i društva.” Ružica se i dalje zalaže za brak, iako zna da je ljubav sada manje bezbrižan pojam.
Sada je to rutina, navika i svjestan izbor da ostanemo zajedno. “Možda ne znamo kako riješiti svaki problem, ali znamo da smo obitelj.” Obitelj neće popustiti u pružanju pomoći, rekla je. Njezina je priča postala metafora za pravu ljubav: onu koja se probija kroz nedaće, svakodnevne sukobe, šutnju i loše razumijevanje svojih suputnika. Romansa koja se ne temelji na ljubavi, već na predanosti i solidarnosti. Ova ljubav je možda najjača.
