Biti roditelj je jako zahtijevan i odgovoran zadatak jer od djeteta treba napraviti osobu koja će imati određene kvalitete a na njih u velikoj mjeri djeluje i način vaspitanja.
Razgovarat ćemo o jednoj od najčešćih pogrešaka koje roditelji čine u odgoju svoje djece, te pogreške često nisu svjesni dugoročnih učinaka šutnje, nedostatka komunikacije i nepoštovanja. Unatoč tome što neka djeca imaju zreo način razmišljanja pun razumijevanja, ona su još uvijek djeca – ne mogu razumjeti suptilne emocionalne poruke svojih roditelja ili prepoznati svrhu roditeljskog zanemarivanja. Odgovornost roditelja nije samo kažnjavanje lošeg ponašanja, već i podučavanje djeteta da prepozna greške, kako da se ispravi i što je najvažnije pokazati mu da je voljeno i cijenjeno unatoč njegovim greškama.
- Mnogi su roditelji neprimjereni jer zaboravljaju da je dijete još u procesu razvoja te da svaki zločin ili pogreška nije rezultat loše namjere, već znatiželje, nezrelog ponašanja ili nedostatka iskustva. Zbog toga je reakcija odraslih u ovakvim slučajevima od iznimne važnosti. Jedan od najštetnijih odgovora koje roditelj može imati je ignoriranje. Unatoč očitoj učinkovitosti ove metode – budući da odrasli razumiju učinak ignoriranja djece – ona ima suprotan učinak na djecu. Ignoriranje se ne smatra obrazovanjem, ono je umjesto toga sredstvo poučavanja djece da se ljubav može uskratiti, da se roditeljska pažnja zaslužuje samo pravilnim ponašanjem i da pogreške vode odbacivanju.
Kada roditelj zanemaruje svoje dijete, dijete uči da ne ispravlja pogrešku, već umjesto toga razvija ključnu vrijednost krivnje, čak i kada se ne zna što je učinilo. Ovaj osjećaj krivnje često se prenosi na dijete i održava u odrasloj dobi. Ako svaki put kad pogriješi, dijete ostane bez obzira, bez riječi, bez djela – ono ne uči kako popraviti svoje pogreške, već uči da ga je bolje pustiti na miru. Zamislimo sljedeći scenarij: šestogodišnji dječak zaboravio je pokriti prolivenu juhu. Otac je, uzrujan, uzviknuo, zatim ušutio, okrenuo je glavu i nije mu govorio. Dječak mu se pokušava približiti, ali nailazi na zid šutnje.
U glavi tog djeteta javlja se misao: vrijedan sam samo kad sam dobar. Trebao bih otputovati u svoju sobu i postati nepristojan. Ovo ostavlja djetetu razumijevanje da ljubav proizlazi iz ponašanja, a ne da je bezuvjetna, kao što bi trebala biti. U ovom bi slučaju učinkovitiji pristup bio da otac predloži: “pobrišimo juhu svi zajedno”. Time se olakšava priznanje pogreške, ali i spoznaja da ponašanje nije bilo primjereno, odnosno ne zanemaruje se dijete u cjelini. Nakon toga dijete uči da je i kada pogriješi roditelj prisutan. Tu ljubav podređeni ne smatraju privilegijom, već je ona temelj svega ostalog. Ista stvar se događa kada se djeca posvađaju.
Na primjer, četverogodišnja djevojčica verbalno napada brata. Majka je prekorava, ali je zatim ostavlja, vraća glavu i ne obazire se na djetetove pokušaje. To olakšava djevojčicu da ne nauči da je udaranje neispravno, ali da nema pravo voljeti ako pogriješi. Na kraju, ovo dijete razvije uvjerenje da ga treba priznati i primiti, te da nije važno dok nije savršeno. U tim slučajevima bilo bi korisnije reći: “Ne želim da ubiješ svog brata ili sestru. Svi bismo oboje trebali sjesti dok ti duboko dišeš. To potiče dijete da ima jasnu granicu, kao i potvrdu da ga roditelj prepoznaje i grli, dobiva priliku ispraviti svoju pogrešku bez straha da će biti uskraćeno.
To olakšava djetetovo stjecanje znanja da ne moraju biti zabrinuti zbog svojih grešaka, da svijet nije gotov i da postoje metode da se stvari isprave. Za djecu je ključno da je ljubav ljekovita, a šutnja štetna. Njihova su desetljeća formativna, nježna, ranjiva i svaki oblik emocionalnog povlačenja dovest će do tihih ozljeda u njima koje je teško popraviti.
Dijete koje nauči da se ljubav može izgubiti u lepršanju tišine postaje odrasla osoba koja nema znanja tražiti toplinu, koja se boji intimnosti i koja vjeruje da je ona sama po sebi neispravna. Roditelj ne mora nužno imati točan odgovor, ali mora biti prisutan. Jer dijete koje vidi svog roditelja kao prisutnog kad mu je teško razvit će se u osobu koja razumije da pogreške nisu kraj, već prilika za učenje, rast i ljubav koja se ne mjeri uspjehom.
