U svijetu dječjeg razvoja, svaki roditelj pažljivo prati kako njegovo dijete raste, govori, reaguje i druži se, ali ponekad su najvažniji signali skriveni upravo u onim trenucima koji na prvi pogled izgledaju najobičnijima.
Vrijeme obroka ili priprema za spavanje često otkrivaju suptilne, ali značajne razlike u percepciji i ponašanju kod djece koje mogu imati poremećaj iz spektra autizma (ASD). Iako je svako dijete jedinstveno i prolazi kroz različite faze razvoja, postoji niz ranih indikatora koji se redovito pojavljuju u svakodnevnim rutinama, a čiji značaj roditelji ponekad zanemare, smatrajući ih prirodnim dijelom djetinjstva.
Međutim, prepoznavanje tih znakova – čak i kada su neprimjetni – može biti ključ za ranu intervenciju, podršku i bolje razumijevanje djeteta. Poremećaj iz spektra autizma nije jedinstvena dijagnoza, već spektar različitih obilježja koji utječu na socijalnu interakciju, komunikaciju, osjetilne procese i ponašanje.
Neki znakovi mogu se pojaviti već u prvoj godini života, ali često se jasnije manifestuju kada dijete počne provoditi više vremena u strukturiranom okruženju, poput vrtića. No, upravo kod kuće, u mirnim, intimačnim situacijama poput večere ili spavanja, roditelji mogu primijetiti obrasce koji ukazuju na drugačije iskustvo svijeta.
- Jedan od najčešćih znakova jest teškoća s prijelazom iz jedne aktivnosti u drugu, posebno tokom večernje rutine. Dok većina djece može uz malo napominjanja prestati s igrom i poći spavati, dijete s autizmom može reagirati ekstremnom tjeskobom, plačem ili odbijanjem.
To nije čin neposlušnosti, već stres izazvan promjenom koja narušava osjećaj predvidljivosti. Čak i male promjene – poput drugačijeg redoslijeda pripreme za spavanje ili slabijeg svjetla – mogu izazvati intenzivnu reakciju. Povezano uz to je i ekstremna potreba za rutinom i fiksacijom na određene predmete.
Iako je normalno da dijete ima omiljenu dekicu ili plišanog medvjeda, kod djece u spektru ta vezanost često prelazi u rigidan ritual – igračka mora biti postavljena točno na određeno mjesto, u određenom položaju, i svako odstupanje može izazvati paničnu reakciju. Takvo ponašanje nije ćudljivost, već strategija suočavanja sa svijetom koji im često djeluje khaotično.
Još jedan ključni aspekt su senzorne preosjetljivosti. Zvuk perilice rublja, svjetlo iz hodnika, tekstura pidžame ili čak miris deterdženta na posteljini mogu biti toliko intenzivni da izazivaju nelagodu ili bol. Mnogi roditelji greškom tumače ovo kao razmaženost, ali u stvarnosti se radi o neurološkoj razlici u obradi osjetilnih informacija.
- Tokom obroka, izbjegavanje kontakta očima, nedostatak gestikulacije ili neodazivanje na razgovor takođe mogu biti značajni signali. Dijete može izgledati distancirano, gledati u prazno ili uopće ne reagirati na pokušaje komunikacije.
Isto tako, ekstremna selektivnost u prehrani – jesti samo hranu određene boje, temperature ili oblika, odbijati miješana jela ili inzistirati na apsolutnoj izolaciji namirnica – često ukazuje na potrebu za kontrolom i predvidljivošću, a ne na proste preferencije. Dodatno, odsutnost simbolične igre – kao što je hrana lutke, glumljenje ili maštovita pretvaranja – takođe može biti rani pokazatelj.
Dijete u spektru često ne koristi igračke kreativno, već ih slagа po boji, veličini ili ponavlja iste radnje bez emocionalne ili društvene komponente. Naposlijetku, burne reakcije na prekid aktivnosti – poput traženja da dijete prestane s igrom i dođe na večeru – česta su pojava.
- Te reakcije nisu izraz ljutnje, već poteškoće u mentalnoj i emocionalnoj prilagodbi promjeni. Ako se više ovih znakova redovito pojavljuje tokom svakodnevnih rutina, preporučuje se da roditelji vode bilješke i konsultuju stručnjaka.
Rana procjena ne znači odmah postavljanje dijagnoze, već otvara vrata razumijevanju, podršci i prilagođenim strategijama koje mogu značajno poboljšati kvalitet života djeteta i cijele porodice. Jer ponekad, pravi signal nije u velikim događajima, već u tišini između zalogaja ili u suzama pred spavanjem.
