Roditeljstvo je jedan od najtežih poslova koji nije ni plaćen ni cijenjen, a opet vrlo je moguće napraviti neke kardinalne greške s dobrim namjerama. Danas otkrivamo šta psihologija kaže.
Majčinstvo je jedna od najvažnijih i najzahtjevnijih uloga koju čovjek može preuzeti u životu. Većina majki ima najbolju namjeru i iskreno želi pružiti svojoj djeci sve što im je potrebno za sreću i uspjeh. Međutim, često se događa da obrasci ponašanja koje majke nesvjesno usvajaju mogu imati duboke i dugotrajne negativne posljedice po emocionalni razvoj djece.
Stručnjaci se slažu da određeni stilovi roditeljstva, koji se često nazivaju toksičnim, mogu ostaviti trajne emocionalne rane koje prate pojedinca kroz cijeli život. Prema istraživanjima, toksično majčinstvo nije uvijek lako prepoznati, jer se često skriva iza maske prevelike brige ili izrazite ljubavi, što djeci otežava da shvate da su zapravo izloženi štetnim obrascima ponašanja.
U svom istraživanju, talijanska psihologinja Ana De Simone ističe da je ključno prepoznati različite tipove tzv. “toksičnih” majki, jer ovi obrasci nisu štetni samo za djecu, već često proizlaze iz vlastitih neispunjenih emocionalnih potreba i ranjivosti samih majki.
- Iako je svrha ove analize upravo prepoznavanje i promjena ovih obrazaca, važno je pristupiti temi s razumijevanjem i empatijom prema majkama koje su same možda odrasle u sličnim uslovima.
Jedan od najčešćih tipova toksičnih majki je “premajka”. Ove majke naizgled izgledaju kao idealni roditelji – uvijek su prisutne, nesebične i spremne na svaku žrtvu za dobrobit svog djeteta. Međutim, problem nastaje kada njihova briga postane pretjerana i pretvori se u emocionalni teret i ucjenu.
Primjerice, premajka može neprestano podsjećati dijete na svoje žrtve, na sve što je odustala radi njega, čime stvara snažan osjećaj krivice kod djeteta. Ovakvi obrasci ponašanja često rezultiraju dubokom nesigurnošću u odraslom životu, kao i strahom od postavljanja zdravih granica i zahtjeva za vlastitim prostorom. Dijete koje odrasta u ovakvom okruženju uči opasnu lekciju: “Ako mislim na sebe, onda sam sebičan i loš.”
Ovo vodi do emocionalne zarobljenosti, gdje dijete razvija strah od osude i gubitka majčine ljubavi ako pokuša živjeti svoj život. Drugi tip je “crna majka”, koja je poznata po svojoj stalnoj strogoj kritičnosti i nedostatku emocionalne podrške i pohvala. Ove majke rijetko kada hvale svoje dijete, a umjesto toga, gotovo uvijek pronalaze nedostatke i mane.
Njihovi komentari često zvuče kao: “Mogao si bolje”, “To što si uradio nije ništa posebno”, “Nemoj se praviti pametan” ili “Sramotiš me”. Djeca koja odrastaju uz ovakvu majku često nose sa sobom u odraslo doba osjećaj da nikad nisu dovoljno dobra, što može rezultirati hroničnom anksioznošću, izraženim perfekcionizmom i stalnim samopropitivanjem.
- Ova djeca razvijaju uvjerenje da moraju neprestano dokazivati svoju vrijednost, što ih može dovesti do emocionalnih iscrpljenja i mentalnih poremećaja kasnije u životu.
Treći tip je “majka-žrtva”. Ove majke često daju dojam emocionalno iscrpljenih osoba koje se neprestano žale na svoj teški život i na sve što su pretrpjele. Kada od svog djeteta traže emocionalnu podršku i savjetovanje, stavljaju dodatnu težinu na mala i nezrela ramena.
Ova djeca onda slušaju probleme koji su preteški za njihov uzrast, osjećaju odgovornost da nekako “poprave” majčino stanje ili je usreće, uče da je ljubav zapravo dužnost i teret, te zanemaruju vlastite dječje potrebe kako bi zadovoljili majku. Kao rezultat, ova djeca odrastaju s osjećajem da moraju preuzeti odgovornost za sreću i emocionalno stanje drugih ljudi, što ih često vodi u toksične veze u kojima se gube i žrtvuju.
- Odrasli koji su imali ovakvu majku često biraju partnere koji su emocionalno zavisni ili sami postaju “žrtve” u svojim odnosima, ponavljajući isti štetni obrazac. Posljedice toksičnog roditeljstva su duboke i dugotrajne, te se protežu daleko u odrasli život.
Djeca koja su odrastala pod ovim pritiscima često se suočavaju s brojnim izazovima. Neki od najčešćih problema uključuju intenzivan osjećaj krivice zbog vlastitih odluka i težnji, strah od napuštanja i odbacivanja, duboku nesigurnost koja rezultira potrebom za stalnim dokazivanjem sebe drugima, teškoće u postavljanju i održavanju zdravih granica, sklonost biranju toksičnih partnera te traženje utjehe u raznim nezdravim navikama, poput zloupotrebe supstanci ili ulaska u destruktivne veze.
Ovi problemi mogu dovesti do ozbiljnih emocionalnih poremećaja, anksioznosti i depresije. Osobe koje su odrasle u takvom okruženju često se bore s niskim samopouzdanjem i osjećajem unutrašnje praznine i besmisla, što značajno narušava kvalitet njihovog života i otežava funkcionisanje u profesionalnom i društvenom kontekstu.
- Prekidanje ovog štetnog ciklusa može biti izazovno, ali je svakako moguće i neophodno za emocionalno ozdravljenje. Prvi i najvažniji korak je prepoznavanje i prihvatanje postojanja ovih obrazaca.
Ako ste vi odrasli uz ovakvu majku, važno je da naučite postavljati zdrave granice bez osjećaja krivice, da prepoznate i poštujete svoje vlastite potrebe i emocije, da sebi vratite pravo na mir i autonomne izbore te da, po potrebi, potražite podršku terapeuta ili savjetnika koji će vam pomoći u procesu. Ukoliko ste pak kao majka prepoznali neke od ovih obrazaca u svom ponašanju, to ne bi trebalo izazvati osjećaj srama, već vas motivisati na pozitivne promjene.
Edukacija o zdravom roditeljstvu, razvijanje vlastite emocionalne inteligencije i svjesni rad na vlastitim nesređenim emocijama i traumama su ključni koraci ka promjeni. Samo kroz osvještavanje i uporan rad na sebi možemo prekinuti začarani krug toksičnosti i pružiti svojoj djeci sigurnije i zdravije emocionalno okruženje.
U konačnici, istinska ljubav prema djetetu ne smije biti vezana uz osjećaj krivice, dužnosti ili emocionalne ucjene. Djeca najbolje rastu i cvjetaju uz majku koja razumije vrijednost slobode, samostalnosti i ličnog prostora, majku koja može reći: “Volim te bezuvjetno, ali neću te vezati krivnjom. Želim da budeš svoj i da pronađeš svoj put.”
- Ovakav pristup omogućava djeci da razviju zdravo samopouzdanje, emocionalnu otpornost i kapacitet za ispunjene odnose, što će im biti neprocjenjivo bogatstvo tokom cijelog života. Ova tema je informativnog karaktera i ne predstavlja dijagnostiku.
Ako prepoznajete ozbiljne probleme u porodičnim odnosima, korisno je potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Samo kroz otvoren dijalog i posvećen rad na sebi možemo graditi zdravije porodične odnose i osloboditi se tereta štetnih obrazaca iz prošlosti.
