Majka je u većini slučajeva osoba u svačijem životu čija je ljubav nemjerljiva i osoba koju niko ne može da zamjeni. Međutim u nekim slučajevima odrasla djeca izgube kontakt sa osobom koja ih je donijela na svijet.
Svjedočio sam starijoj ženi kako pokušava prositi ispred trgovine, ali kad je podigla pogled, shvatio sam da sam gledao u oči starije žene koju sam godinama pokušavao zaboraviti. Zaustavio sam se tamo gdje sam izvorno stao, jer sam cijeli život pretpostavljao da je moja majka nestala bez traga, ostavljajući me samog tijekom najtežeg dijela mog djetinjstva. Lice ove žene bilo je oštećeno, izboreno i hladno, ali oči koje su je činile utješnim bile su iste kao one kojima sam se i sam tješio.
Pokušao sam uvjeriti sebe da izmišljam priču, ali nešto u grudima mi je govorilo da će ova interakcija imati značajan utjecaj na moj život. Prišao sam joj oklijevajućim korakom, a ona je smanjila količinu podrške koju mi je pružala kao da se bojala da ću joj nešto uzeti, umjesto toga, dao sam joj to. Kad sam je konačno imenovao, ponovno je podigla glavu i rekla mi nešto što me ostavilo bez ideje kako reagirati. Kad me je pozvala po imenu, koristila je najtiši, ali i najčujniji način komunikacije. Srce mi se činilo kao da ga je netko zgrabio šakom.
Te dvije riječi vratile su me u godine prije moje vjere u stabilnost i trajnost majčinstva. Suočila sam se s njom poput malog djeteta koje je cijeli život tražilo odgovor, ali sada nije imalo znanja da ga dobije. Pokušala sam je pitati gdje je bila tih godina, ali glas mi je postao prigušen u grudima. Nije bilo jednostavno razgovarati sa ženom koju sam istovremeno voljela i prezirala. Gledala je u pod, izbjegavajući moj pogled, kao da se bojala da će se slomiti ako kaže istinu. Vjerovala sam da nosi teret koji ne može sakriti. Objasnila mi je da nije napustila teren zato što je htjela, već zato što je morala. Te su riječi bile strože nego što sam namjeravala, jer su nalikovale objašnjenju, a ja sam odavno napustila vjeru u objašnjenja.
- Ipak, nešto u njezinom drhtavom glasu potaknulo me da je poslušam. Nisam vidjela tako shrvanog roditelja. Rekla mi je da je bila meta muškarca koji je bio s njom godinama, muškarca koji je bio opasan i za nju i za mene. Nisam mogla vjerovati da me to tek sada obavještava, 20 godina nakon događaja. Pa ipak, dio mene pokušavao je shvatiti što se zapravo dogodilo. Vjerovala sam da me prava istina još uvijek čeka. Rekla je da vjeruje da će me zaštititi ako me napusti. Jer, mislila je, to bi ga odvratilo od nas. Nisam znala bih li se razbjesnila ili rastužila, zvuk rečenice bio je i plemenit i brutalan. Dio mene pitao se zašto se nikada nije vratila.
Drugi dio ju je želio čvrsto zagrliti i reći joj da je prekasno, ali da je još uvijek prisutna. Pokušala sam joj objasniti kako sam se razvila, koliko je bilo teško odrastati sama i kako sam kopala po svom životu tražeći dijelove sebe koje je ona uzela svojim odlaskom. Slušala je bez predaha, ruke su joj još uvijek bile u džepovima kao da pokušava sakriti godine boli. Oči su joj bile pune suza koje se teško borila potisnuti. Nisam znala je li tuga njezina ili moja. Objasnila mi je da je godinama pokušavala pronaći način da se vrati, ali da bi sva prošlost bila loša, jer ju je prošlost proganjala. Više se nije činila kao izgovor, već kao priča žene koja je dugo živjela u strahu. Nadala sam se da ću moći pratiti njezine korake do razdoblja kada mi je još uvijek bila majka.
Međutim, prošlost nikada ne vraća ono što je prije uzela. Upitala sam je o uzroku njezina trenutnog ponašanja prosjačenja, kako je sve to kulminiralo. Njezin odgovor dogodio se izravno u njezinim grudima: izgubila je sve – svoj dom, svoje dokumente, svoje ljude, svoje zdravlje i svoje dostojanstvo. Sve što joj je ostalo bilo je ime koje nije mogla u potpunosti prepoznati. Nije imala nikoga osim mene, iako nije bila sigurna u to. U srcu sam osjetila mješavinu gorčine i empatije. Nisam mogla okrenuti glavu i otići, unatoč činjenici da je dio mene predvidio da ću biti u pravu. Održala je svoju ulogu žene koja mi je dala život. Žene koja je, na neki način, imala najveći utjecaj na mene.
Osim te dvije činjenice, bila sam potpuno zbunjena. Predložila sam joj da me prati, barem da nešto pojedem i ugrijem se, ali pogled sramote ju je odvratio od toga da odmah ustane. Rekla je da mi ne želi biti na teret. Činilo se da su te riječi probile moje srce, jer sam se odavno osjećala ugodno neovisno ni o kome. Međutim, možda je ona bila ta kojoj sam se mogla obratiti sa svim stvarima koje sama nisam mogla učiniti. Nakon nekoliko trenutaka tišine, polako se podigla na noge, držeći se za zid kao da se boji pada. Bila je krhka, i to više nego što je pamtim. U njezinom nepredvidljivom napredovanju, primijetila sam godine sukoba koje nisam primijetila, a trebala sam. Preda mnom je sada stajala žena iz mojih sjećanja. Međutim, njezin život ju je u potpunosti uništio.
Kako smo se približavali mom autu, ljudi bi nas gledali, ali više nisam imala nikakve brige. Nisam mogla vjerovati da majku koju sam tražila cijeli život sada pokreće nešto malo snažnije od papira. Brinula sam se da će biti izgubljena ako skrenem pogled. Željela sam da ovaj trenutak bude iskren, unatoč boli. U njezinoj kući pripremila sam joj čaj i dala joj čistu haljinu. Pogledao me kao da je zabrinut da će sve nestati čim to napustim. U tom pogledu vidjela sam strah, sram i zahvalnost kako upijaju tihu molbu. I prvi put u životu povjerovala sam da možda nisam jedina žrtva. Kad se malo osvijestila, zamolila sam je da mi ispriča sve od početka. Duboko je udahnula, kao da prvi put nakon godina govori bez brige o posljedicama. Istina koju mi je tada rekla bila je teža nego što sam očekivala. Pa ipak, u svakoj rečenici čula sam majku za koju sam vjerovala da sam je zauvijek izgubila.
Te noći nisam mogla zaspati. Prespavala sam cijelu noć, zurila sam u strop i razmišljala koliko nas prošlost može držati, čak i kada smo pokušavali disocijaciju. Možda je ovo bila početna faza našeg iscjeljenja, ili bolje rečeno trenutak koji se nikada više neće ponoviti. Bio je moj. Bio je naš vlastiti. I bio je činjenica. Konačno sam shvatila da oprost nije trenutan niti je potreban jedan zagrljaj. To je putovanje na koje krenete kada vam je srce dovoljno veliko da ga ponovno doživi. Te večeri, dok je moja majka prvi put nakon 20 godina spavala pod mojim krovom, shvatila sam da je putovanje konačno počelo.
