Gubitak roditelja je nenadoknadiv a mi vam donosimo ispovijest jednog čovjeka koji je imao samo 18 godina kada su njegovi rodtelji poginuli u saobraćajnoj nesreći i on je preuzeo brigu o svojoj sestri.
Prije pet godina moj se život zauvijek promijenio. Te večeri, nakon slavlja s mojom obitelji, moji su roditelji nestali u oluji na moru. Sve se to dogodilo bez ikakvog prethodnog upozorenja, bez ikakvog oprosta i popuštanja. Moj otac, koji ne bi konzumirao alkohol, nije smio biti odgovoran za nesreću. No, tragedija nas je zadesila i ostavila trajni trag u našim životima. Tada su nam ukrali cijelu vječnost, ja sam imala 18 godina, a moja mlađa sestra samo 6 godina. Do tada smo živjeli u slozi, imali smo dom koji je bio ispunjen ljubavlju, sigurnošću i svakodnevnom srećom.
- Međutim, jedne noći sve je to postalo samo bol i ništavilo. Osjetio sam kako mi se pod spušta ispod nogu, a umjesto budućnosti koja je predviđala sklad, postojao je strah, obaveza i tišina. Život me od tada tjera da se naglo razvijam. Nije bilo vremena za žaljenje ili traženje sućuti. Bila sam prisiljena probuditi se kako bih se pobrinula za najvažniju stvar koju sam ikad ostavila, svoju sestru. Prepoznala sam da su me od tog trenutka pratile male oči tražeći pomoć, sigurnost i ljubav. I shvatio sam – ne smijem je iznevjeriti. Prihvatio sam sve odgovornosti povezane s položajem skrbnika, pa i više od toga.
Zapošljavao sam različite poslove, od kojih su neki bili dnevni sa skromnom plaćom po satu, to je bilo nužno jer nam je nedostajalo osnovno. Unatoč fizičkoj iscrpljenosti, svaka minuta provedena s njom bila mi je najvažnija. Stekla sam znanja kako je okupati, obući, počešljati, pomoći joj oko ručka i odvesti je u školu. Pokušao sam nadomjestiti njezinu roditeljsku odanost, koliko god je to moguće. Svaki osmijeh i poljubac koji mi je darivala u školi djelovao je kao moj lijek. Njezine riječi, “vidimo se kasnije, brate” bile su gorivo koje me je održalo kroz još jedan težak dan.
Svijest da sam nečiji cijeli svijet dala mi je moć da ne jedem i ne spavam kako bih izvršio svoje dužnosti. Danas, pet godina nakon događaja, moja mlada princeza sada ima 11 godina. Završila je prvi krug osnovnog obrazovanja, a svi njeni profesori imaju samo pohvale. Predana je, inteligentna i pažljiva. Drago mi je gledati je kako se razvija u osobu koja poznaje ljubav, poštovanje i trud. I znam da smo uspjeli. Svaki put kad se osvrnem na prošlost, osjećam zahvalnost jer smo unatoč nedaćama ipak sačuvali naše zajedništvo. Danas ne prođe dan da ne pomislim na svoje roditelje.
Njihova odsutnost je bol koja se ne može iskorijeniti, ali njihova prisutnost u mom srcu je ono što me nadahnjuje. Svaki moj korak, svaka odluka koju donesem proizlazi iz znanja koje su mi dali. Iako više nisu s nama, osjećam ih u svim sestrinim i svojim postupcima. Njihov odlazak se dogodio bez pompe, ali nije negativno utjecao na nas. Umjesto toga, ojačao je našu vezu. Postali smo jedno drugom sve – pomoć, ohrabrenje i motiv da nastavimo. Unatoč životnim često nasilnim napadima, nismo odustali. Stjecao sam znanje svaki put kad sam pao i pokušavao biti učinkovitiji brat, svaki dan značajniji čovjek.
Želim za svoju sestru svijet koji ima mnogo mogućnosti, želim da prepozna da unatoč činjenici da je život bio surov prema nama, nije sama. Uvijek ću biti tu da joj pomognem, da joj asistiram, da je utješim kada je teško i da joj budem vjetar u leđa kada putuje. Na kraju, mogu vas oboje zamoliti samo – mama, tata, volimo vas jako. Svaki dan bez tebe podsjetnik je koliko si nam značio.
Međutim, želim da nas budete svjesni s nekog drugog mjesta i da uživate u nama. Ti si nam dao korijenje, a ja sam se trudio da ono ne istrune. Cijenim životni dar snage. Cijenim svoju sestru zbog boli koju sam pretrpio. A vas, dragi roditelji, čuvamo i nikada vas nećemo zaboraviti.
