Prethodno poznato diljem Srbije po čistoj atmosferi i drevnim rimskim iskopinama pod generalom Babeliusom, nekadašnje mirno selo Babe s Kosmaja bilo je srećno nastanjeno i izolovano od ostatka društva. Međutim, nedavno je postalo poznato po zlonamjernom i problematičnom duhu, koji je uspio privući pozornost mnogih medija.
Stanovnici Babe već duže vrijeme zatvaraju se u svoje prostore svakog dana kada dođe vrijeme za sumrak. Oni ovo ponašanje pripisuju manifestaciji “nesvete sile” ili duha koji luta selom tražeći svoj sljedeći plijen. Mještani vjeruju da je identitet duha nitko drugi nego pokojni Miroljub, što je pojam koji se ukorijenio u kolektivnoj svijesti o Babi.
Prema pričama mještana, Miroljub je 60ih godina bio zlonamjeran čovjek i nije imao koga nazvati niti se družiti osim svoje obitelji. Njegov afinitet prema alkoholu i tučnjavama doveo je do toga da ga prati loš glas, a posebno je volio nabacivati se s tuđim ženama, pa je tako izazivao veliki prezir od ostatka sela. Čak i kad je preminuo, nedostatak ljudi koji bi ga ispratili natjerao je mještane da ga ne žele pokopati na seoskom groblju.
Umjesto toga, diskretno su ga sahranili u susjednoj šumi, ostavljajući njegov grob neobilježenim. Mještani se zgražaju pri pomisli na otkopavanje njegovih ostataka, oprezni zbog mogućih neugodnih otkrića. Mještani se nadaju da će ukazanje koje se počelo pojavljivati bez upozorenja jednom nestati i to zauvijek.
Baka Vera, koja živi sama, bila je posljednja osoba koja je vidjela Miroljuba prije nego što je nestao. Vera je imala zastrašujući susret s njegovim duhom i od tada se povukla u svoju kuću. Za medije oklijeva govoriti o tom susretu i pristala je to učiniti samo u privatnosti vlastitog doma, gdje sada drži čvrsto zatvorena vrata.
“Strašno je to bilo, sine! Taman me prvi san u’vatio, kad čujem, pas se nešto uzmuvao po dvorištu, pa laje. Ja izađem da ga smirim, kad nešto me zgrabi za rame. Ja se okrenem i kad nisam odma’ od straha mrtva pala! Ispred mene stoji ona nesreća Miroljub, pamtim ga još dok je živ bio. Ni sad se k’o duh nije ništa promenio, isti onaj zli osmeh i one urokljive oči” – kazala je baka Vera.
