Smrt je neizbježan dio života, ali o njenim zadnjim trenucima i procesima koji se odvijaju u tijelu još uvijek se zna jako malo. Naučnici provode brojne studije kako bi razumjeli što ljudi osjećaju i kako tijelo reaguje u tom konačnom stadiju života.
Pitanje što se točno događa s našim tijelom i umom u zadnjim trenucima života bilo je predmet znatiželje i istraživanja tijekom cijele ljudske povijesti. Dok su religije i filozofije davale svoja objašnjenja o životu nakon smrti, moderna medicina fokusira se na fiziološke i neurološke promjene koje se dešavaju neposredno prije prestanka života.
- Istraživanja pokazuju da se u tom procesu osjetila postupno gase jedno po jedno, a taj redoslijed ima svoju logiku. Američki liječnik James L. Hallenbeck, profesor na Sveučilištu Stanford, posvetio je svoju karijeru proučavanju ovih fenomena.
Njegova knjiga *Perspectives on Palliative Care* pruža duboki uvid u proces umiranja te naglašava važnost razumijevanja ovih promjena kako bi se pacijentima pružila što kvalitetnija njega. Prema njegovim istraživanjima, prvi osjećaj koji nestaje je glad, jer organizam više ne vidi potrebu za metabolizmom hrane. Pacijenti često gube interes za hranom, bez obzira koliko je privlačna ili dobro pripremljena.
Uskoro nakon toga, osjećaj žeđi također nestaje. Čak i kada obitelj ili medicinsko osoblje nastoji dati vodu kao gest brige, tijelo više nije u stanju primati tekućinu. Metabolizam usporava, a sve funkcije tijela postaju manje aktivne dok se organizam priprema za svoj kraj.
- Kako proces napreduje, sposobnost govora postaje sve ograničenija. Iako mehanizmi za govor poput jezika, grla i glasnica mogu još funkcionirati, mozak prestaje slati signale potrebne za izgovor riječi.
Hallenbeck opisuje ovaj fenomen kao prirodno oslobađanje jer pojedinac više ne mora komunicirati sa svojim okruženjem. Nakon toga, vid počinje nestajati. Mnogi umirući ljudi prijavljuju vizualne halucinacije, poput prizora preminulih članova obitelji, svjetala ili boja koje izgledaju utješno.
Ove pojave povezuju se s promjenama u aktivnosti mozga i otpuštanjem kemikalija, ali za obitelj mogu biti simbol nadolazeće podrške – osjećaj da umirući nije sam. Zatim dolazi gubitak dodira. Pacijenti više ne osjećaju dodir voljene osobe ili bilo kakvu fizičku prisutnost na koži. Ipak, držanje za ruke i dalje ima emocionalni značaj za obitelj, koji ga doživljava kao ritual vezanosti i ljubavi.
- Zanimljivo je da sluh ostaje najduže aktivan osjećaj. Čak i ako osoba više ne može govoriti, piti ili reagirati na dodir, smatra se da još uvijek može čuti što se događa oko nje. EEG snimke pokazuju da je mozak aktiviran čak i u zadnjim trenucima prije smrti.
Zbog toga se savjetuje obitelji da nastave razgovarati s umirućim, čitaju im ili puštaju glazbu, jer to može predstavljati jedini oblik komunikacije između živih i umrlih. Tijekom završne faze, tijelo prolazi kroz niz fizioloških promjena. Krvni tlak pada, cirkulacija slabi, a koža postaje blijeda i plavkasta.
Nokti i usne mogu tamniti, što ukazuje na nisku razinu kisika. Srce usporava, a disanje postaje nepravilno. U zadnjim trenucima, javlja se poznata Cheyne-Stokesova metoda disanja, gdje kratki udisaji slijede duge pauze. Ovo je znak da mozak više nema kontrolu nad dišnim centrima. Posljednji udisaj obično se događa nekoliko trenutaka prije nego što srce potpuno prestane s radom.
Oni koji prežive srčani zastoj često opisuju fascinantna iskustva poput osjećaja lebdenja, susreta s preminulima ili vidika svjetla koje izgleda realnije od stvarnosti. Znanstvenici smatraju da su ti fenomeni uzrokovani naglim oslobađanjem kemikalija u mozgu i intenzivnom stimulacijom vizualnog sustava tijekom razdoblja neaktivnosti.
Medicinska literatura također govori o “aktivnom umiranju”, posljednjem razdoblju u kojem bolesnik postaje sve letargičniji i manje budan. U tom periodu palijativna terapija igra ključnu ulogu, ublažavajući bol i smanjujući tjeskobu. Iako osoba može izgledati potpuno nesvjesna, istraživanja pokazuju da mozak i dalje reagira na zvukove i druge podražaje, što naglašava važnost prisutnosti i pažnje obitelji do samog kraja.
