Postoje u životu mnogi susreti, ali neki zaista mogu da dovedu do tektonskih pomjeranja i vječnih promjena u našim životima. Danas otkrivamo jednu fascinantnu priču.
Bio je hladan studeni dan. Na pločniku ispred otmjenog restorana, mladić u poderanom kaputu virio je kroz staklo, imao je prazan ruksak. Unutra je bila žena koja je izgledala kao tinejdžerica, sjedila je u invalidskim kolicima, bezvoljnog izraza lica. Bila je to Vera Kovačević, vlasnica više tvrtki i nekretnina, poznata po tome što nikome nije pomagala, uključujući prosjake. Dječak ju je pratio dok je odlazila. „Gospođo“, rekao je tiho, „ako biste mi dali ostatke hrane, mogao bih vam pomoći da ponovno prohodate.“ Zaustavila se, pogledala ga i našalila se na to. „Vi? Sitni, prljavi dječak? To je divno od vas, ali čuda nisu moguća.“
- Jednostavno je rekao: „Vidimo se kasnije, gospođo.“ Nije shvatila da će ga tri mjeseca kasnije pokušavati pronaći po cijelom gradu. To će se dogoditi oboma. Prošla su tri mjeseca od susreta, ali Vera je i dalje često razmišljala o tom dječaku. Ne zato što joj je bilo stalo, već zato što riječi nisu mogle izaći iz njezine glave. „Mogu te izliječiti za ostatak tvoje hrane.“ Često je promatrala njegove oči – bile su nevine, bez zlobe i posjedovale su duboku vjeru. Kao da je on stvarno vjerovao da može pomoći. Njezini dani bili su ispunjeni samo tišinom. Vila, bolničarke, medicinske sestre…
Posjedovala je sve, osim osjećaja da je živa. Prije tri godine sudjelovala je u sudaru u kojem je ostala paralizirana od struka nadolje. Liječnici su predvidjeli da je vjerojatnost oporavka manja od 1%. A ta je vjerojatnost odavno izgubila na važnosti. Jednog jutra, dok je njezina sestra pripremala hranu, čula je poziv izvana. „Gospođo, netko vas želi vidjeti!“, rekla je mlada domaćica. „Tko?“, umorno je upitala Vera. Mladi dječak. Tvrdi da vas poznaje. Vera se namrštila. „Pošaljite ga kući, ne primam posjetitelje.“ Međutim, dječak ju je već posjetio.
Bio je to on – isti čovjek, ali sada naboraniji, u ispeglanoj majici, s dozom ozbiljnosti koja nije bila povezana s njegovim godinama. „Gospođo“, rekao je glatko, „obećao sam vam da ću vam pomoći. Danas sam došao da počnem.“ Vera se pretvarala da se smije, ali ovaj put nije bilo ruganja. Samo tuga. „Dijete, da me tvoja vjera može spasiti, već bih hodao.“ „Ne moja vjera“, rekao je. „Tvoja.“ Sljedećeg dana ponovio je posjet. Opet. Dao joj je male vrećice biljaka koje je sam ubrao u šumi. Njegov režim bio je neobičan: svaki put kad bi je posjetio, pričao bi joj priče o ljudima koje je susreo, o načinu na koji je pomagao starijima s prtljagom i kako je dijelio kruh s drugom djecom koja su bila beskućnici. „Koji je razlog tome?“ upitala je jednog dana.
Zato što sam jednom iskusila glad. Kad sam pomagala drugima, osjećala sam se manje distancirano. Tih nekoliko riječi imalo je veći učinak na nju nego sve terapije zajedno. Počela je strpljivo čekati da se vrati. Šalili su se, razgovarali nekoliko sati. Ispod razmetljivog kaputa njezina bogatstva, toplina koja je davno bila izgubljena počela se povećavati. Jednog dana, dok su sjedili u dvorištu, dječak je rekao: „Danas je posljednji dan, Vaša Visosti. Danas odlazim.“ „Koji je razlog?“ upitala je bez tračka strasti. „Zato što si ozdravio.“ Pogledala ga je, ali nije razumjela. „Ne, neću.“ Pitao je mogu li pokušati. Samo pokušaj ustati. Vera se pretvarala da se smije, ali ga je slijedila.
Stavila je dlanove na naslon stolca i, prvi put u životu, osjetila je pritisak. Noge su joj se tresle. Srce joj je ubrzano lupalo. Uskliknula je: „Nemoguće je!“ Dječak ti je rekao, rekao je, da se fatamorgane događaju kada vjeruješ, a ne kada plaćaš. Dok ga je gledala, otišao je. Samo prazan trag, kao da se stopio u zrak. Liječnici su sljedećih nekoliko dana bili šokirani. Stalno su govorili da je to nemoguće. Regeneracija mišića bez terapije… to se ne događa. Međutim, Vera je znala da se to dogodilo. Shvatila je da dijete nije slučajno. Godinu dana kasnije osnovala je zakladu.
Nazvala ju je po njemu – „Nikolin put“. Zalagala se za beskućnike, one s bolestima i one kojima je potrebna vjera. Na zidu njezina ureda bila je jedna slika: mladi dječak u starom kaputu, s vrećicom kruha u ruci, kojoj se samo smiješio. Ispod slike bila je rukom napisana poruka: “Ne traži bogatstvo, već cilj da ga podijeliš.” Povremeno, na najneočekivanijem mjestu, čudo se ne dogodi da te spasi – već se umjesto toga dogodi da te pouči kako ponovno vjerovati u sebe.
