Na žalost priča koju vam danas donosimo je o starijoj ženi čiji slučaj nije usamljen jer se sve veći broj roditelja suočava sa nebrigom svoje djece kojoj su posvetili život i sve omogućili.
Sunčeva svjetlost struji kroz prozor, grijući mi ruke; a ipak ostajem hladan sa dugotrajnim osjećajem unutarnje praznine. Sama u sobi u staračkom domu, nalazim se obavijena tišinom, usred stvari koje nikome osim meni ne znače. Zovem se Radmila i imam 78 godina. Majka sam troje djece – barem sam tako nekada vjerovala. Moje životne težnje bile su skromne. Jednostavno sam ih želio voditi na putovanja i omogućiti im obrazovanje, osigurati im prilike koje su meni nedostajale. Postoji osjećaj koji odjekuje u meni: “Neka moja borba bude duboka, sve dok utire put njihovoj lakoći.”
- To je bilo načelo vodilja mog postojanja. Držao sam ih u naručju dok su plakali. Rado sam žrtvovao svoj ručak da im kupim knjige. Bila je to uloga koja je obuhvaćala i oca i majku, jer je njihov otac otišao u najtežim trenucima. Nikad nisam ispitivao razloge. Jednostavno sam ustrajao – za njihovo dobro. Kad su odrasli, pomogao sam im da povrate stabilnost. Osigurao sam sve što sam imao, uključujući i stan, kako ne bi morali plaćati stanarinu dok su tamo. Zamišljala sam budućnost u kojoj će, kako budem starila, postojati netko tko će mi donijeti čaj i držati me za ruku u trenucima nelagode.
Vjerovao sam da ću, u toj fazi života, imati njihovu prisutnost. Onda su jednog dana jednostavno rekli: “Majko, ne možeš više sama”, i dodali: “Majko, ovdje će biti ljepše.” Ostala sam po strani, učinjena naizgled nepotrebnom. Kao da ih nisam ja stvorio, othranio, nahranio i odveo na odmor. Ovdje me zovu baka Rada. Nedavno je jedna sestra primijetila moj stalni osmijeh. On i ne shvaća da ovaj osmijeh više nikome osim meni ne donosi toplinu, služi samo da prikrije moju bol. Noću, kad su svjetla ugašena, često tiho plačem da ne smetam drugima. Gledam u strop i razmišljam — gdje sam pogriješio? Trenutno ne primam pozive ni od koga.
Pitanja o mom blagostanju su odsutna. Praznici i rođendani prolaze u tišini. Ponekad se uhvatim kako buljim u vrata, priželjkujući trenutak kada bi netko od njih mogao ući i reći: “Ovdje sam, mama. Nedostajala si mi.” Međutim, vrata ostaju zatvorena. Ovo me tjera na razmišljanje: Je li moguće da sam bila samo majka kada je moja djeca trebala moju pomoć, a ta uloga više nije bila potrebna? Kaže da imam snage i da se suzdržim od izražavanja nezadovoljstva.Ne sluteći ih, svake noći, dok svijet oko mene drijema, šapućem sebi tiho u tami: “Radmila, tvoja ljubav prema njima nije propala, ali bilo je pogrešno pretpostaviti da će ti ljubav biti uzvraćena.
Bonus tekst:
U suvremenom društvu čokolada je postala neizostavan element svakodnevnog života i svrstava se među najcjenjenije slastice na svijetu. Međutim, njegov put do ovog statusa bio je daleko od ugodnog. Podrijetlo čokolade seže tisućama godina unatrag do jezgre drevnih srednjoameričkih civilizacija, gdje je služila svrsi koja se znatno razlikovala od njene sadašnje uloge. Prva civilizacija koja je na značajan način koristila kakao bile su Maje, a potom i Asteci, koji su od njegovih zrna pravili piće poznato kao “xocolatl”. Ovo piće, gorka i šumeća tekućina bez šećera, kombinirala se s vodom, začinima i ljutim papričicama.
Daleko od toga da je to bilo puko uživanje, bilo je to slavlje zatvoreno u šalici. Vjerovalo se da daje snagu, vitalnost, pa čak i božansku moć. Značajno je da su ga vladari kao što je Moctezuma svakodnevno konzumirali, uvjereni da im pomaže održati snagu i fokus. Kakao je imao značaj izvan svog okusa. Grah se koristio kao oblik valute, a povijesni izvještaji pokazuju da je deset zrna graha bilo dovoljno za kupnju pileta, dok je za fini komad tkanine bilo potrebno stotinu. U ovoj kulturi, kakao je otišao dalje od puke hrane; utjelovljivao je vrijednost, ponos i služio kao duhovni amblem.
Po dolasku španjolskih konkvistadora u Novi svijet u 16. stoljeću, nisu zanemarili važnost ovog iznimnog napitka. Hernán Cortés i njegovi sljedbenici prepoznali su njegovu vrijednost i odlučili ga predstaviti europskim dvorovima. Međutim, Španjolcima je originalni gorak okus bio neugodan. Kao odgovor, modificirali su piće uklanjanjem ljutih začina i uključivanjem šećera i cimeta, što je rezultiralo glatkijim i ugodnijim pićem koje je brzo steklo popularnost među aristokracijom.
